VJESTNIK 3. (ZAGREB, 1901.)
Strana - 96
96 kralja, pa pošto je smatrao dužnošću, da i svi budući ug. kraljevi to učine, oslobadja gradove za taj slučaj od svakoga tereta i neugodnosti. Kad se Koloman ne bi bio okrunio namah na početku, čim je zadobio vlast nad Hrvatskom, još bi manje smatrao nužnim, da to učini kasnije, pa zato ne bi ni metao one formule u privilegija, dana dalm. gradovima. Za nas dakle ona formula baš potvrdjuje, da se Koloman morao okruniti za hrv. kralja i da je to očekivao od svojih nasljednika. Sto se u listini od g. 1102. zadarskim opaticama obriče kraljevska zaštita, premda je kralj istom g. 1105. osvojio Zadar, nije takodjer nikakovo protivuriječje, jer se tu obriče zaštita posjeda toga manastira, koji su ležali izvan kotara grada Zadra na hrvat, zemljištu, što je sad već pripadalo Kolomanu. To dokazuju i riječi same listine: „Nam nemo secularibus involutus curiš, deum, ut tanto decet ordini, contemplari potest" t. j. nitko ne može onako Bogu služiti, kako takvom redu dolikuje, ako ga taru svjetske brige. A takove brige bi nastale, kad bi se opaticama otimala ili napastovala njihova dobra, od kojih su se uzdržavale. Zato kralj zabranjuje svojim ljudima, da ugrabe kakvih pokretnih ili nepokretnih dobara toga manastira. Već je i Lučić to dobro opazio, da Koloman obriče opaticama zaštitu glede posjeda na kraljevskom hrv. zemljištu, a ne glede monaških lica, što se vidi i potom, da se kralj grozi kaznama onima, koji bi napadali manastirska dobra, a ne monaška lica. 1 Paulerovu primjedbu, da Toma arcidjakon ništa ne veli o Kolomanovoj krunidbi, suzbio je Kršnjavi sasvim dobro, veleći, da to ne dokazuje ništa drugo, nego ili da Toma nije potpun ili ako je, da nije kod krunidbe sudjelovao spljetski nadbiskup, što po njegovu političkom ponašanju ne bi ni čudo bilo. Mogo je i koji drugi biskup obaviti krunidbu n. pr. zagrebački biskup Singidunus, koji je potpisan u ovoj listini od g. 1102., ili ini ugarski ili hrvatski biskup. No Kršnjavi nije se osvrnuo na Paulerov navod, koji spominje u spisu „Iz Dalmacije" (str. 33.), da pitanje o krunidbi ne odlučuje glede pitanja, da li je Koloman osvojio Hrvatsku ili ju je paktom pridružio, jer da se primjerice Vilim Osvojitelj poslije bitke kod Hastingsa, ubivši engleskoga kralja, dao još krvav od bitke kruniti, pa je zato Engleska ipak bila podjarmljena. Ovo je važan prigovor, na koji se moramo osvrnuti. Po našem je mnijenju krunidba baš odlučna glede pitanja, da li je Koloman osvojio Hrvatsku ili ju je paktom pridružio, jer u povjesti nema primjera, da bi se koji suvereni vladar, kad je mačem osvojio koju drugu kraljevinu i učinio ju pokrajinom svoje kraljevine, krunio posebice krunom pokorene kraljevine. Samo oni vladari, koji su ugovorom, pravom nasljedstva ili drugim kojim pravnim naslovom stekli koju drugu kraljevinu, koja je i nadalje ostala samostalnom državom, krunili su se krunom te nove kraljevine. Tako su se njemački kraljevi u srednjem vijeku krunili lombardskom kraljevskom i rimskom carskom krunom, ali je Italija zato ipak ostala samostalna i nezavisna od Nje1 „ . . . quod non de personis, sed de terris in Croatico regali solo a monasterio possessis, intelligendum est, eo magis quod (Cresimirus et) Colomanus poenam imponant, non personas inquietantibus, sed bona mobilia, vel immobilia monasterii invadentibus''. /. Lucius „De regno Dalmatiae et Croatiae' 4 Amstelodami 1668. str. 114.
