VJESTNIK 2. (ZAGREB, 1900.)

Strana - 33

33 godine 1217. u svetu zemlju, dali su mu Spljećani dvije galije, da ga odprate do Drača (Spalatenses vero dederunt ei usque Diracchium duarum galearum conductum. Tom. archidiac. Historia salonitana, cap. XXV. p. 90—91.). Kad je opet 1242. kralj Bela III. (IV.) na bijegu izpred Tatara stigao u Spljet, te zahtijevao od gradjana galiju, da dalje odplovi, ne mogoše potonji tako brzo galiju opremiti, kako je kralj u hitnji zahtijevao, pak se s toga kralju ljuto zamjeriše. Toma arcidjakon o tom pripovijeda: „Fecerunt autem Spalatenses omnia ad régis placitum, hoc excepto, quod ei quandam galeam minime potuere tam celeriter préparais, quantum rex, declinans Tartarorum rabiem, expectabat. Quod factum non satis equanimiter tulit regius animus" (cap. XXXVIII. p. 173.). Iz ove vijesti, kao iz drugih naslućujemo, da su već u XII. i XIII. stoljeću hrvatski i dalmatinski gradovi u primorju bili obvezani, staviti kralju na razpolaganjc po jednu opremljenu i oboružanu galiju, kad bi sam kralj došao u primorske strane u ratnom poslu. Nema medjutim točnih podataka o ratnoj mornarici u ona dva stoljeća. U prvoj polovici XIV. stoljeća obladaše Mletčani čitavim primorjem i otočjem hrvatsko-dalmatinskim od Raba i Nina do Korčule na jugu. U vlasti hrvatskoga kralja Karla Roberta ostao je jedini Senj, iz kojega je on 1333. odveo svoga sina Andriju u Napulj. Tek nakon žestokih i krvavih borba podje sinu Karlovu, Ljudevitu Velikomu, za rukom, te je mletačkoj obćini oteo ugrabljenu Dalmaciju i Hrvatsku s otocima. Mirom u Zadru 18. veljače 1358. morade mletačka obćina ustupiti kralju Ljudevitu čitavu Dalmaciju „od sredine Kvarnera sve do medjaša grada Drača* (a medietate Quarnerii usque ad confinia Duracii) sa svima gradovima, zemljama, tvrdinjama, otocima, lukama i pravima, i to poimence gradove Nin, Zadar, Skradin, Šibenik, Trogir, Spljet i Dubrovnik na kopnu (in terra firma), zatim gradove i zemlje na otocima Osoru i Cresu, Krku, Rabu, Pagu, Braču, Hvaru i Korčuli. Tim zadobi Ljudevit važnu poziciju na jadranskom moru, koju je trebalo osigurati i uzdržati za sva vremena. A da bi to mogao, trebalo je Ljudevitu stvoriti jaku ratnu mornaricu. Čini se, da je kralj Ljudevit još godine 1357., kad se je u osudnom boju s Mletcima stala sreća njemu priklanjati, počeo snovati o ratnoj mornatici. Još prije mira u Zadru, naime 10. veljače 1358., pošto je većina dalmatinskih gradova i otoka priznala njegovu vlast, izdao je kralj gradu Zadru znamenitu povelju, kojom je njemu potvrdio sve dosadanje sloboštine i privilegija. U toj se povelji spominje uz ine i neki „Jambus de Cessano, aulae nostrae miles, amiratus noster maritimus ac comes insularum Farae et Bratiae" (Fejer, Cod. dipl. IX. 2. p. 662.). Jakov de Cessano bijaše dakle već tada admiral nekoga brodovlja, a podjedno knez otoka Hvara i Brača, koji se bijahu tek u siječnju 1358. pokorili Ljudevitovoj vlasti. Taj isti Jakov de Cessano vodio je jamačno bro3