VJESTNIK 2. (ZAGREB, 1900.)
Strana - 34
34 dove i galije Spljećana i Trogirana, koji se bijahu još u srpnju prošle godine (1357.) odmetnuli od Mletaka i pomogli pobuniti otok Brač i osvojiti grad Hvar na otoku istoga imena. Jamačno su i Omišani, ti od starine na glasu mornari i gusari, pridružili svoje okretne brodove („Liburnas", kako ih zove Toma arcidjakon u glavi XXXV. str. 127.) kraljevskoj mornarici, kojom je zapovijedao admiral Jakov de Cessano. Na početku god. 1358. imao je dake kralj Ljudevit neku vrst ratne mornarice, koja je sastojala od galija spljetskih i trogirskih, pak onda od okretnih „liburna" („velut anguila lubrica") omiških. Ta je mornarica bila koncentrovana u vodama izmedju Trogira, Visa i Hvara, dakle u onim krajevima dalmatinskoga primorja, koji su se već od davnih vremena grčkih pak do danas izticala svojim brodarstvom. Tu su se pojavile prve grčke naseobine, tu su poslije u 8., 9., i 10. stoljeću bili na glasu Neretljani, taj strah i trepet Mletčana; tu je u 11. stoljeću za kralja Dimitrije Zvonimira upravljao hrvatskom mornaricom „Jacobus, Marianorum dux" (Rački, Docum. 128.), tu je u 12. i 13. stoljeću bila oblast „Maronia", odakle su se naročito Omišani i Kačići širili po čitavom jadranskom moru, i tako ojačali, da su se na njih dizale čitave križarske vojne. Kralj je Ljudevit vrlo zgodno upravo taj kraj izabrao glavnim pristaništem svoje ratne mornarice, pak je s toga svojemu admiralu podijelio i čast kneževsku na otocima Braču i Hvaru, kojima je poslije pridao još i otok Korčulu. Kao knez tih otoka mogao je Jakov de Cessano prikupiti pod svoju zapovijed najvještije i najsmjelije mornare hrvatsko-dalmatinskoga primorja i otočja. Kralj Ljudevit nije medjutim bio zadovoljan prvim osnutkom ratne mornarice, već je nastojao, da ju pridigne i upodpuni. Namah iza mira u Zadru 18. veljače 1358. utanači s mletačkom republikom zaseban ugovor, kojim se potonja obveza, da će u svojim diljama za kralja na njegov trošak sagraditi 24 galije, te ih svim potrebitim opremiti (FesslerKlein, Geschichte von Ungarn, II. p. 140.). Izvjestno je, da Mletci nijesu toga ugovora izpunili ; ali sam ugovor dokazuje, da je kralj tada snovao skupiti mornaricu takovu, da bi se mogla ogledati i s mletačkom. Nekoliko mjeseci poslije mira u Zadru poklonio se kralju i ugledni grad Dubrovnik. U svibnju 1358. boravili su na kraljevskom dvoru u Višegradu dubrovački poslanici, te su ondje 27. svibnja utanačili pogodbe, pod kojima se je obćina grada Dubrovnika sklonila pod zaštitu kraljevu. Medju pogodbama imade i ova : „Ako bi se zgodilo, te bi kralj o svom trošku podigao pomorsku vojsku, mora mu (dubrovačka) obćina na njegovih 30 galija opremiti i dati jednu, koja će ostati u kraljevoj službi, dokle potraje rat ; ako bi pak kralj u boj pozvao brodovlje dalmatinskih gradova o trošku tih gradova, onda će mu dubrovačka od 10 galija opremiti i dati jednu. Kralju pristoji pravo, da po svojoj volji izabere jedan ili drugi način mobilizacije." (Praeterea si contingat nos facere
