VJESTNIK 2. (ZAGREB, 1900.)

Strana - 209

209 jezik osim hrvatskoga (slovjenskoga), jedino ako se nauči koji drugi. Svi svećenici su Hrvati i obavljaju sve crkvene poslove jedino na hrvatskom jeziku. Apostolska stolica odredila je za to, jer su Medjumurci sami Hrvati, da i samostan sv. Jelene kod Čakovca nema pripasti ugarskoj provinciji, jer su ga Madžari svojatali, već hrvatsko-slavonskoj provinciji. Osim toga i imena mjesta, rijeka, brijegova, šuma itd. sva su hrvatska, osim nekoja od najnovijeg vremena nešto madjarizovana. A svaki plemić ili plebejac, ako ide kamo u školu, upisuje se uvijek samo kano Hrvat, osim možda onih, koji se stide svoje domovine, i kojih se mi naravno tim više stiditi moramo. A i sami Madžari nazivlju te stanovnike Hrvatima. Dapače i sami knezovi Zrinjski, posjednici te zemlje, nazivlju se uvijek Hrvatima". Da pobije Bučića, odluči zagrebački sinod 8. ožujka 1574. za biskupa Gjure Draškovića (1563.—1578.), da isto tako izdaje hrv. crkvene knjige.

1 Tako bude odlučeno, da se izda „Povjest sv. otaca", da na taj način uzmognu upoznati heresu Bučićevu i oni, koji latinski i grčki ne razumiju. Zaključak tog sinoda bude priopćen kralju Maksimilijanu, a akte sinoda izdao je fra. Venantius Glavina sa bilješkama i 3 dodatka god. 1771. u Zagrebu kod Jaudera. Maksimilijan se nije ali mnogo brinuo za to, jer je i sam bio sklon protestantizmu.'

2 Šteta, što nam nije bilo nigdje moguće pronaći tu knjigu od fra. Glavine, u kojoj se bez dvojbe nalazi vrlo interesantnih podataka za dobu reformacije. Kad je zatim kasnije zagrebački biskup Pelretić (1648.—1667.) godine 1651. izdao u Gracu nekoliko hrvatskih katoličkih djela, priloži svome „Katoličkom katekizmu" i nekoliko ponajboljih crkvenih pjesama, da bi na taj način po vremenu istisnuo i luteranske narodne pjesme.

3 Bučić je bio na prije spomenutom sinodu izopćen, a taj zaključak bude svuda proglašen. U zagrebačkoj katedrali bude ovo izopćenje pače svečano obavljeno. Oko biskupa, koji je čitao pismo, kojim ga izopćiše, stajaše 12 kanonika s gorućim voštanicama, a kad je pismo bilo pročitano, baciše kanonici svijeće na zemlju, te ih nogama pogasiše. Sinod umoli kralja Maksimilijana za dozvolu, da smije proti Bučiću i njegovim pristašama postupati po zakonu (41. članak g. 1551.) od cara Ferdinanda I.,

4 to jest, da ga smije progoniti državnim i tjelesnim kaznama, ali nam nije ni o tomu, ni o daljnoj sudbini Bučićevoj ništa znano. Od toga nam je sinoda sačuvan i imenik onih, koji su na njemu bili. Na prvom mjestu stoji i ime — čudnovato — Mihaela Bučića, župnika u Medjumurju, ali se ne kaže, da je bio župnik u Bjelici, koja župa bijaše tada ispražnjena. Bučić, koji po svom izopćenju nije nikako mogao da bude više župnik, nije po svoj prilici bio ni na sinodi, nego prebivaše na jednom dobru Zrinjskoga, možda u Čakovcu.

5 Uza sve nastojanje zagrebačkih biskupa prodre protestantizam i preko granica Medjumurja, te se je ugnijezdio poglavito u Varaždinu, kamo je grof Gjuro Zrinjski st. premjestio i hrvatsku protestansku tiskaru. Ondje se je nastavilo i sa štampanjem hrvatskih protestantskih knjiga. U Varaždinu štampano je još 1 Verhovac: op. cit. 301. 3 Barić-Krčelić : Collectis p. 30. 3 Kukuljević: Arkiv IX. 317. 4 Verhovac: op. cit. 312. 6 Kukuljević: Starine XVI. 125. 14