VJESTNIK 2. (ZAGREB, 1900.)
Strana - 208
208 Osim toga je prijavio arcidjakon varaždinski, da je neki Stj. Janković još uvijek kao krivovjerac makar je već mnogo puta bio opomenut privatno i javno. Isti je ne samo sam okorjeli Luteran, nego Šalje i svoju djecu u Legrad u protestantsku školu. Glede istoga bude odlučeno, da sveta stolica nastoji preko državnog glavara istoga obratiti, ako to ne podje za rukom, da se njegovo prokletstvo imade obznaniti sa svih prodikaonica, da ga imadu svi kršćani izbjegavati i da se ima po zakonu ove države uz privolu sabora i po kraljevskom nalogu od Leopoda protiv njega brachijalnom silom postupati, a sin Stjepan imade se povjeriti kojem katoliku za pravi kršćanski odgoj. 1 Isto se je dogodilo i Gjuri Nagyu upravitelju dobara Zrinjskih u Medjumurju, koji je htio da naseli Zidove u blizini samostana sv. Jelene kraj Čakovca, što mu je bilo zabranjeno usljed utoka na bečki dvor. 2 U isto doba bude i obitelj Stančić iz Graca u križevačkoj županiji i iz Božjakovine u zagrebačkoj županiji istjerana. Kao protestantske familije iz onoga doba poznate su; familija Patačić iz Novoga grada na Dobri kraj Karlovca, porodica Henning u Susjedgradu kraj Zagreba i nepoznata obitelj Matkovića. 3 Za raširenje protestantizma u Medjumurju bijaše od velike važnosti djelovanje napomenutoga već Mihaela Bwčića. i On potječe od odličnih katoličkih roditelja te prestupi na protestantizam po svoj prilici onda, kad je pošao na nauke u inozemstvo. Dva njegova rodjaka, Gjuro i Nikola bijahu kanonici u Zagrebu. 5 Potonji je bio i arcidjakon u Vaški. Bučić bijaše najprije župnik u Stenjevcu kraj Zagreba, ali budući da se nije pogadjao sa svojim kolatorom, poznatim silnikom i zulumdžijom susjedgradskim Franjom Tahijem, podje u Medjumurje, moguće na poziv grofa Gjure Zrinjskoga st. i tamo odpočne svoje djelovanje na polju reformacije. Mora da je Bučić bio vrlo naobražen svećenik, jer je pisao i knjige, koje su se poslije u Nedelišću (Nedelici i Nedelische) štampale, no od njih nam se ni jedna nije sačuvala. Spominje se, da je iz te tiskare izašlo više katoličkih i teoloških knjiga, nekoje bez autora, a neke, kao Bučićeve, s autorovim imenom. 6 Tradicijom sačuvale su se bilješke, da je Bučić napisao Novi Zakon, Katekizam ili Kerštjanski navuk i spis : Contra realem paesentiam Corporis Christi in Eucharistiae sacramento. Ovo posljedne djelo posvetio je i kralju Maksimilijanu. Ako je Bučić u opće napisao ova djela, koja se nama nisu sačuvala, to je on prvi početnik hrvatske literature s one strane Velebita. Bez dvojbe da se je u tom pogledu ugledao u Trubera, koji je takodjer bio začetnikom slovenačke literature, koja mu je kano kajkavcu sigurno bila poznata tim više, što nam je poznato, da su hrv. reformatori iz Tübingena slali u gornju Hrvatsku svoje knjige. Isusovci, koji su za vrijeme protureformacije radili i u Medjumurju, uništiŠe sve te „heretičke" knjige. Glede jezika Medjumuraca spominje se, 7 da je „lih slavonski t. j. slovjenski, različit od ugarskog, prema čemu slijedi, da je i narod različit od ugarskog. Ondje nitko od plemića niti od naroda nezna drugi 1 Constitutiones synodales dioecesis. Zagr. 1766. p. 28. 2 Bedeković : op. cit. 263. 3 Bedeković: op. cit. 262. 4 Verhovac : op. cit. 309. 5 Šafafik: op. cit. II. 273. 6 Barić-Krčelić : Collectio Scriptorum ex regno Sclavoniae p. 31. 7 Bedeković: Natale solum St. Hieronymi 1752. I. cap. 53. p. 233.
