VJESTNIK 2. (ZAGREB, 1900.)
Strana - 151
151 Sed tarnen, quia in principibus meis et senioribus dubitim videtur, utrum te ducem Croatie et Dalmatie nominaverim : volo, imo desidero pro servanda, sicut statutum est, amicitia, ut a te et tuis, et a me ac meis ita omne prius de medio auferatur ambiguum, ut in quocumque casu tibi per antecessores tuos, et mihi meos, certa comprobatione iustitia fuerit, alter alteri nullatenus adversetur. Koloman tu naročito ističe, da se o duždovom pravu na naslov „dux Croatiae et Dalmaciae" može sumnjati, on mu daje taj naslov, a da tim neprejudicira vlastitim svojim pravima na hrvatsku krunu. On je toli uljudan, da će dopustiti, neka se sudi o pravima, što je dužd po svojim, a on po svojim pretšasnicima stekao, ali kraj sve diplomatske udvornosti posve jasno ističe, da će svoje pravo oživotvoriti. Ota autentična isprava Kolomanova ugovora sa Mlecima tako je jasna, tako razumljiva, Rački toli logično izvodi iz nje konsekvencije, da je ugarsko shvaćanje, da se tu radi o nasljednom pravu, bilo vrlo dobro poznato u Mlecima, da se čuditi moramo kad onda sasvim prisiljeno napušta jedino moguće konsekvencije i dolazi, za volju u napred odredjene zasade, na stranputicu. Rački tvrdi 1 , da je nasljedno pravo Arpadovaca na Hrvatsku i Dalmaciju prekinuto time, što je „kralj" Almus ostavio Hrvatsku — bilo od svoje volje ili za to, jer su ga na to prisilili. Ovo je juridički sasvim neispravno mnijenje, jer Ladislav time, što je u Hrvatskoj secundogenituru ustrojio, nije tu kraljevinu Almusu predao u slobodno vlasništvo tako, da bi ovaj to kraljevstvo mogao po svojoj volji ili proti svojoj volji napustiti (derelinquirati), već je svakako Almus u ime svoga strica vladao. Utemeljenjem secundogeniturâ nijesu države odcijepljivali, već vezali. Svako doba ima svoj način, kojim se države služe, kako da sebi pripoje nove teritorije. Danas uzimlju zemlje u najam ili odredjuju sfere vlasti svoje. Time, što je faktični posjed prekinut, nije prekinuto nasljedno pravo. Naglasiti valja napokon i to, da se Almus zato baš nije morao odreći svoje časti, što ga po drugom poslu drugdje nalazimo ; a što križari prolazeći kroz zemlju nisu našli organizovane oblasti, može značiti i to, da oblasti nisu bile spomena vrijedno organizovane. Da ovo pitanje o Kolomanovu baštinskom pravu na Hrvatsku posve razjasnimo, i pokažemo, da je ono samo počivalo, a da nije bilo prekinuto, moramo razmotriti i ispitati ono, što se je prije dogodilo. Već prije, nego što je Zvonimir izabran bio, postojala je moćna jedna stranka, koja se zauzimala za kuću Petra Krijesimira, kome je Hrvatska imala da zahvali nov napredak. Postaviše na hrvatski prijestol 2 nekoga Slavića, najbližega rodjaka Petra Krijesimira, ali ga — po svoj prilici po nalogu pape Grgura VII. — odvede u 1 Obzor 1. c. 2 Rački, Rad XIX. pag. 63. i si. upotrebljuje formulu „synodali et concordi toči us cleri et populi electione" iz Zvonimirove krunibene povelje i za pretšasnike njegove, koji su na temelju baštinskoga prava zasjeli hrvatski prijestol. U ispravama naglašuje se privola samo u onim slučajevima, gdje se radi o sankciji kakove nepravilnosti, kakova je bila Zvonimira uzurpacija prijestolja i svrgnuće Krijesimirova zakonitoga baštinika Stjepana. Ali se i tu kaže na jednom mjestu: „tocius cleri et populi", a na drugom mjestu „omnibus Croatie et Dalmacie nobilibus colaudantibus".
