VJESTNIK 2. (ZAGREB, 1900.)
Strana - 152
152 SLižanjstvo normanski grof Amicus Giovenazzo, pa ga valjda i ubi, jer se nije nikad više o njem ništa čulo. Drugoga rodjaka kralja Petra Krijesimira, gore spomenutoga Stjepana, zatvoriše posredovanjem svećenstva i papinskoga legata u manastir, te ga upravo nedostojno poniziše. Povelja Stjepanova iz g. 1078. sadržaje slijedeće riječi: Ego Stephanus, olim illustris dux Chroatorum, opressus gravi infirmitate advocare feci venerabiles sacerdotes regni Chroacie, ut remedium peccatis meis invenirent, quorum bono consilio me transferendum curavi ad monasterium sancti Stephani protomartiris ; atque ibi deposui omnem dignitatem meam et ibi elegi sepulchrum meum recomendando me oracioni eiusdem monasterii abbatis . . . Acta sunt hec in presencia Suinimiri regis, domini mei, Lepe regine, Radovani filii regis, Petri presbiteri et cardinalis, legati romanae ecclesiae, Laurencii arehiepiseopi 1 Uz sudjelovanje istoga toga klera, istoga nadbiskupa, a po svoj prilici i istoga papinskoga legata i posebnoga poslanika Gebizona okruniše kralja Zvonimira, — pošto su pravni nasljednici Krijesimirovi uklonjeni bili — „concordi tocius eleri et populi eleetione" — krunom, a papa mu podijeli kao leno kraljevstvo Croatorum Dalmatinorumque. Time je svakako po tadanjem priznatom državnom pravu na posve legalni način utemeljena nova legitimna dinastija. Ovim se je državopravnim činom sasvim svečano suprotstavila papinska vrhovna vlast vrhovnoj bizantskoj vlasti, a time i naslovu dux Croatie, koji je Bizant mletačkomu duždu podijelio. Moralo se očekivati, da će isti taj kler, isti nadbiskup poslije Zvonimirove smrti štititi baštinska prava njegove udovice, pošto se ova izvode iz papinskog udjeljenja krune i kraljevine, a pošto je nadbiskup i kler Zvonimiru utro put na prijestolje, te ga vodio za cijelo vrijeme njegove vladavine. Ta ženidba hrvatskoga bana sa sestrom svetoga Ladislava bila je već priprema za njegovo uzvišenje na hrvatski prijestol 2 . Pa ipak, mjesto svega toga svećenstvo i nadbiskup odmah iza smrti Zvonimirove (nuper defuneto rege Svinimiro) 1088.—89. 3 vadi iz manastira istoga Stjepana, koga su 1078. tamo zatvorili, jer je tobože teško bolestan bio, pa si samo želio naći zgodan grob. Nadbiskup Laurencije bio je četrdeset godina državni kancelar, te u istinu i za vrijeme Zvonimira pravi vladar kraljevine, a sad je eto u Šibeniku uz kralja, koga naši historičari pod imenom Stjepana II. uvršćuju u red kraljeva. Arcidjakon Toma opisuje djelovanje nadbiskupa Laurencija sasvim opširno, te spominje i nesjetne sitnice, a o toj znamenitoj zgodi u životu toga i za umjetnost zauzetoga državnika i crkvenoga poglavara šuti sasvim, prem su mu morale biti poznate isprave Stjepanove, koje se tiču posjeda spljetskih manastira. Ne može dakle biti tek slučaj, što ne spominje kralja Stjepana, pa dvaput naglašuje, da je Zvonimir bio posljednji hrvatski kralj. Po tomu se čini, da svećenstvu nije uspjelo staviti Stjepana na prijestol, pa da je fraza: ,,om1 Rački. Doc. p. 119. 2 Affinitate hac Svinimir potens factus ad regnum Croatiae pervenit. Joannes archidiaconus Goric. ap. Krčelić, De regnis Daim., Croat. et Sclav. p. 101.—102. 3 F-r. Rački, Doc, p. 148.
