VJESTNIK 2. (ZAGREB, 1900.)
Strana - 131
131 rukopisu extravagantno kao fol. 121 pridodan, kako smo to gore prikazali, tako da čini prvu od pet kasnijih bilježaka, koje ne spadaju k originalnomu codexu (vidi ploču II). Rački nazivlje pismo ovoga dodatka „gotskim" ; ali Fejćrpataki ne može ovo pismo gotskim pripoznati, već drži, da je iz usavršenih minuskulâ (minuscula rotunda) nastala cursiva, u mandatima, praeceptima, u rukopisima na papiru, registrima i t. d. Pismo ovoga dodatka spljetskoga codexa pako iz XIV. je vijeka. Prepisač, koji je imao da načini sadašnji vatikanski codex, našao je spljetski original u ovom stanju. Ovaj codex dobio je Lučić od trogirskoga patricija Petra de Cindris (Cindrić) i položio ga je u vatikansku knjižnicu pod brojem 6525. Današnja je signatura: „Inter latinos 7019, inter slavicos I"; codex sadržaje takodjer originalnih rukopisa Lucićevih. Lučić primjećuje (Inscriptiones Dalmaticae. Venetiis 1673. Typis Stephani Curtii pag. 72 u. 73), da je ovo „antiquissimum exemplum Historiae Salonitanae" i dodaje: id autem tum alias ob causas factum est a me, tum quod hujus operis plura exempla circumferuntur, nec satis castigata, nec admodum integrae fidei . . . Lucius mnije, da je ovaj njegov exemplar skoro iza smrti arcidjakona (1268)* prepisan bio. Lucius ga nije za svoje izdanje upotrebio, već onaj rukopis, koji je Petar Cindrić vijerno prepisao, te o kom ćemo poslije govoriti. Glede datiranja ovoga rukopisa moram protusloviti Račkomu, koji s Luciusom vatikanski exemplar najstarijim proglašuje (Kn : iževnik I. 1864. pag. 369), a rukopis stolne crkve spljetske stavlja u konac XIII. ili u početak XIV vijeka (Scriptores III. uvodna opaska.). Kad je Rački spomenutu raspravu u Književniku pisao, nije poznavao spljetskoga rukopisa, a kad ga je u;. >inao, nije htio starije rasprave opozvati, jer bi time sav svoj dokaz o autenticitetu t. z. „Memoriala" uzdrmao bio. Pa ipak sâm Rački već u spomenutoj starijoj raspravi spominje, da je on vatikanski rukopis sravnio sa autografom Petrarkinim (1304—1347), te je našao u obim rukopisima ista paleografska obilježja. Jedva da bi se mogao naći jači dokaz tomu, da vatikanski rukopis nije iz XIII. stoljeća, već da je mladji od spljetskoga, jer to je sasvim sigurno, da medju god. 1304. i 1347. nije bilo nigdje langobardskog pisma. Još nam valja spomenuti obilježje, koje dokazuje, da je vatikanski rukopis tek,u drugoj polovici XIV. stoljeća pisan. Izim oblika pisma govori za to i vrst papira i one široke, duboke, u masu papira vodenim pritiskom utisnute paralelne crte, koje su značajno obilježje artije toga vremena. Vatikanski rukopis svršava se razliČno od trogirskog, a jednako sa spljetskim , riječima : domino Crescentio ante fores ecclesie. Iza toga napisao je prepisač, baš kao pravi prepisač, riječi „Memoriale bonae memoriae itd." onim istim pisalom, kojim je lijevo odozgo dole povučena okomita crta za ravnanje, pa kad je vidio, da je usprkos kraćenju riječi „dominus" izašao preko redaka na desno, predomislio se, pa napisao crvenom tintom u novom kraćem redu riječi spljetskoga colophona (ploča IV), zatim je pridopisao extravagantnu, iz trogirskog rukopisa ispisanu noticiju spljetskoga rukopisa istim pismom, kojim je 1 „1260" kod Lučića „Inscriptiones" str. 73, tiskarska je pogreška.
