VJESTNIK 2. (ZAGREB, 1900.)
Strana - 103
103 ostali južni Slaveni zvali Djakovo, i da je to ime hrvatskoga porijekla. 1 Da su ga Hrvati zvali upravo Djakovo, dokazuje jedan spis dubrovački od godine 1358., gdje no čitamo „episcopum Dyakoue". 2 Prvi put spominje se Djakovo u povelji kralja Bele III. (IV.) od godine 1244., kojom potvrdjuje darovnicu svoga brata Kolomana, hercega čitave Slavonije, izdanu g. 1239. bosanskomu biskupu za Bleznu (Breznu) i Djakovo u Vukovskoj županiji. Po toj povelji nije Djakovo tada bilo ni varoš ni grad, nego imanje ili spahiluk (possessio). To imanje bilo je, kako se po povelji može suditi, vrlo prostrano, jer je obuhvatalo čitavo porječje Bigja (Biča) i Berave sve do njihova sutoka, naime do Bosuta. Djakovačkomu posjedu pripadali su i kotari pritoka rijeke Bigja, naročito Breznice, Kašnice i Jošave ; a na jugu dopirao je posjed sve do Save, koja mu je bila medjom od Štitara do blizu Broda Tako je posjed Djakovo u 13. stoljeću medjašio na zapadu s imanjima (Tomica i Ješevik) potomaka Borića bana u Požežkoj županiji, na sjevero-zapadu s knezovima Gorjanskima, na sjevero-iztoku i iztoku s posjedima vitezova sv. Ivana (Veliko selo i Horvati = Stari Mikanovci?), na jugo-iztoku kotarom grada Cerne, a na jugu napokon uza Savu banovinom Bosnom, i to s oblašću Usorom. Tko je držao Djakovo, mogao je po volji ulaziti preko Save u Usoru i u pravu Bosnu. Vrlo je zgodno bilo, što je bosanski biskup dobio prostrano imanje na sjeveru Save, a tik uza svoju biskupiju. Jer vjerske prilike u samoj Bosni postajale su u drugoj polovici XIII. stoljeća sve lošije, a stanje biskupa i kaptola bosanskoga sv. Petra u Brdu u župi Vrhbosni sve nesnosnije. Nema zato ni najmanje sumnje, da su bosanski biskupi već u to vrijeme stali snovati, da svoju stolicu zajedno s kaptolom presele iz vazda nemirne Bosne na svoj posjed u Djakovo, u Slavoniju. Ne znamo ipak točno, kad se je to zgodilo, ni uz koje prilike i za kojega biskupa. Svakako već godine 1303. stoluje bosanski biskup Nikola u Djakovu. Uza nj boravi i kaptol bosanski, naročito prepošt Ivan, Čuvar Mihajlo i pojac Gregorije. Svi ti jesu privrženici Karla Roberta, te javljaju 6. kolovoza papi Bonifaciju VIIL, da su svečano proglasili njegovu bullu, kojom je baštinikom ugarskoga prijestolja odredio pomenutoga kralja, unuka arpadovačke kraljevne Marije. 3 Malo zatim vrši bosanski kaptol u Djakovu kao „locus credibilis" razne pravne poslove, te izdaje o njima i povelje. Tako potvrdjuje 9. listopada 1310. posebnom izpravom, da je neki Toma izkupio od biskupa Nikole neku zemlju „Boltkeluke", koju bijaše Tomin otac (comes Andreas de Ruch, filius Ladizlai) založio 1 Jedno selo Djakovo nalazimo danas u Srbiji u okrugu Cačanskom; zatim imade varoš Dj äko vica (Djakovo, Djakova) u Metohiji u Staroj Srbiji. 2 Monumenta Ragusina, Libri reformationum II., p. 229. 3 Theiner, Mon. Hung. I., p. 403.
