VJESTNIK 2. (ZAGREB, 1900.)
Strana - 102
102 koji .put dodavala još županija baranjska ili bačka. Tako je Vukovska županija u drugoj desetini 14. stoljeća oteta izpod vlasti bana Čitave Slavonije, te pridružena banovini Mačvi. No zato su opet čast mačvanskoga bana redovito obnašali velikaši i plemići upravo Vukovske županije, kao što su bili Gorjanski, Horvati, Morovići, Korogji, Cehi Levanjski, i napokon Iločki (Fristaczki). Premda su Vukovskom županijom od XIV. stoljeća upravljali bani Mačve, nije se ipak nikad zaboravilo, da je ta županija dio Slavonije, kao što i ostala zemlja izmedju Drave i Save. To razabiremo uz ino iz 12. poglavlja dekreta kralja Ljudevita od godine 1351., kojom se za plemstvo ukida kunovina za čitavu zemlju izmedju Drave i Save, pak se uvodi mjesto nje dobit kraljevske komore, koju su doslije plaćali jedino plemići u Ugarskoj. U tom dekretu čitamo doslovce: „Lucrum etiam camerae nostrae, nobiles inter fluvios Drava, Sava, ac de Posega et Valko, cum aliis viriš nobilibus regni nostri, unanimiter solvere teneantur. Nec ratione collectae tnarturinarum, bansul mora (more) vocatarum, amodo, et imposterum molestentuf. Sed ab omni exactione aliarum quarumlibet collectarum, hactenus persolvi consuetarum, exempti penitus, tamquam ceteri nobiles nostri aliarum partium, et immunes habeantur". 1 Iz navedenoga dekreta doznajemo dakle, da su plemići županije Vukovske i Požežke poput plemstva ostale zemlje izmedju Drave i Save (Slavonije) do 1351. plaćali kunovinu, koja se je davala banu, pak se je stoga za nju uobičajilo ime „bansul", t. j. banov sulj ili banova suljevina. 2 Po rečenom dekretu medjutim imali bi se svi slavonski plemići, a s njima i vukovski i požežki glede plaćanja daća izjednačiti s ugarskim plemstvom, koje nije doslije plaćalo ni kunovine ni drugih daća, nego jedino dobit kraljevske komore (hierum camerae regiae). U sredovječnoj županiji Vukovskoj iztiče se mnogo grad i varoš Djakovo. Postalo je Djakovo na izbrežini, koja spaja goru Krndiju s Fruškom gorom, pak je tako bilo na neki način stražarnica na vratima, kroz koja su tada vodili putovi iz ugarske i slavonske Podravine na jug u slavonsku i bosansku Posavinu. Još je Djakovo bilo znamenito i po tomu, što se je vrlo rano u nj preselio bosanski biskup sa svojim kaptolom. U sredovječnim latinskim spisima, koji su potekli iz ugarske kraljevske kancelarije, piše se Djakovo različito, kao Dyaco, Dyacou, Diaco, Dyako, Deako, Dyacon, Dyakow ; no nema sumnje, da su ga Hrvati i 1 Corpus iuris Hungarici, Budapest 1889. I., p. 174. 2 U Vinodolu plaćali su podanici Frankapanifna „sui, sulj ili suljevinu" kao daću za pašu svoga blaga, Lopašić, Hrvatski urbari, p. 86. i dr.
