VJESTNIK 1. (ZAGREB, 1899.)

Strana - 24

24 je Borna pomagao Franke, te udarao na Ljudevita. O tom bratoubilačkom ratu priča Einhard ovako: „Borna vero, dux Dalmatiae, cum magnis copiis ad Colapium fluvium Liudewito ad se venienti occurens, in prima congressione a Guduscanis deseritur ; auxilio tarnen praetorianorum suorum protectus evasit. Periit in eo proelio Dragomosus, socer Liudewiti, qui in exordio defectionis, relicto genero, Bornae se coniunxerat, Guduscani domum regressi a Borna subiunguntur".

1 Iz ovoga kazivanja razabiramo jasno, da je izmedju kneževine Bornine i Ljudevitove bila u sredini g. 819. neka treća oblast, u kojoj su stanovali poglavito „Guduscani" ili Gadčani. Vjerojatno je, da je poglavica tih Gadčana bio upravo Dragomuž, tast kneza Ljudevita. Kad je dakle Ljudevit 819. ustao na Franke, njegov tast Dragomuž, vladar Gadčana ili Liburnije pridružio se je Borni, knezu dalmatinske Hrvatske, te je s njim zajedno provalio u oblast kneza Ljudevita. Negdje na rieci Kupi (Colapius), zapadno od Siska, stolice Ljudevitove, zametnuli su osudni boj. Gadçani ili Guduscani, koji su jamačno nerado pošli u rat, pobuniše se za bitke, te se odmetnuše i od Dragomuža i od Borne. Tako steče Ljudevit pobjedu. Tast njegov Dragomuž pogibe u boju, možda ga ubiše vlastiti njegovi ljudi; Bornu pak zaštiti i spase jedino njegova tjelesna straža. No kad se Borna kući povrati, on ponovno pokori GadČane. Gadčani ostadoše njemu pokorni sve do njegove smrti g. 821.; te ga godine zove Einhard „dux Dalmatiae atque Liburniae", dok ga 819. zove naprosto „dux Dalmáciáé".

2 Ovi podatci iz Einharda ne samo što utvrdjuju, da su Gadčani (a s njima i žitelji župa Like i Krbave) bili na početku IX. stoljeća samosvojni, i da je nekadanja Liburnija bila tada zasebna oblast ; nego podjedno podkrjepljuju slutnju, da je po svoj prilici upravo knez Borna god. 818—821 pridružio tu oblast svojoj kneževini. Nije nemoguće, da je Borna takodjer namjestio u pokorenoj oblasti zasebna upravitelja kao svoga namjestnika (vicarius), da drži tamošnje župe i župane u pokornosti; a možda se je tada stao taj namjestnik nazivati i banom. No taj ban nije kroz čitavo IX. stoljeće utjecao u posle uže Hrvatske na tlu stare Dalmacije. To dokazuju uz ino i znamenite povelje knezova Trpimira i Mutimira od godine 852. i 892.

3 U njima se redom spominju svi dvorski častnici kneza i kneginje, zatim pojedini župani hrvatskih župa (hlivanjski, kliski); ali banu nema traga. Knez Trpimir godine 852. vieća sa svima svojim županima: „commune consilium 1 Rački, Op. cit. p. 322. 2 Einhardi Annales, apud Rački, Docum. 322. i 325. 3 Rački, Docum. 3. i 14.