VJESNIK 11. (ZAGREB, 1945.)
Strana - 116
116 VIESTNIK HRVATSKOG DRŽAVNOG ARHIVA tradixerit, 6. si quis litteris capituli opposuerit vitium falsitatis, 9. si quis alteri crimen obiecerit lesae maiestatis, 10. si quis contra alterum proposuerit, quod in regno ducat vitam publice violentam, 11. quod ipse rerum suarum fur extiterit, 14. si cui obiectum fuerit, quod super domum alterius manu venerit violenta). Kako su takve obtužbe dolazile redovito od strane slabijega, moglo bi to značiti, da su se jači velikaši htjeli ograditi protiv pritužaba, koje bi slabiji mogli upraviti kralju. S druge je strane vidljivo, da je taj sabor održan u prisutnosti brojnih jobagiona. Nije izključeno, da su to bili baš oni ljudi, koji su na sebi osjećali težku šaku Babonićevih pristalica i koji su se sada stavili pod okrilje Pektarevih pristalica. Pektaru i njegovim drugovima bilo je jamačno do toga, da okupljaju sile svojih sumišljenika i slabijih pristalica, kako bi sebi u trenutku kraljeve maloljetnosti osigurali političku premoć u kraljevstvu Slavonije. Glavni cilj ovoga slavonskog sabora jest, da s jedne strane oslabi kraljevu vlast, i, s druge, da specifično slavonska pitanja izdvoji iz djelokruga ugarskog sabora. Zaključci, koji su izricali osjetljive kazne protiv onih, koji bi podigli neosnovane obtužbe o nasilju ili nevjeri, težili su jamačno za tim, da za domaće sudove pridrže razpravljanje o tim obtužbama. Jamačno se s time htjelo postići, da što manji broj takvih parnica dospije pred kraljevu kuriju. Zaključci slavonskog sabora su k tome odpremljeni kralju na potvrdu. A poznata je stvar, da je Ladislavu IV. bilo onda tek 16 godina i da mu je prvi ministar bio nitko drugi, nego glavom Joahim Pektar. Sva je stoga prilika, da je ban Matijaš već unapried znao, da će ovi saborski zaključci biti bez daljega potvrđeni od samoga kralja, pa makar značili smanjivanje njegove vlasti u kraljevini Slavoniji. Značajno je, da se ovaj put Slavonija ne navodi s naslovom banovine ili vojvodine, nego s nazivom kraljevstva. Time se jamačno htjelo izticati, da je njezin položaj izjednačen s položajem kraljevine Dalmacije i Hrvatske, koja je još uviek imala svoj posebni sabor. Smanjivanje kraljeve vlasti očituje se i u tom, da je ograničena mogućnost zatvaranja jednog plemića radi krivice njegova brata ili rođaka, osim slučaja da je dokazana njihova sukrivnja. Isto je tako bilo izključeno, da strada svojom imovinom u slučaju nevjere suvlastnika i onaj, koji je imao dio donatarnog dobra. Značajno je, da je ovaj sabor sazvan od bana Mafijaša. Prije njega je banovao sam Joahim Pektar, a već malo mjeseci iza toga spominje se kao slavonski ban Henrik Güssing, pod kojim se iste godine održao sabor u Križevcima. Ban Henrik je poginuo u bitci god. 1274. protiv Babonića, a na njegovo je mjesto stupio u položaj slavonskog vojvode kraljev mladi brat Andrija. Kad se izpostavilo, da je ta vladavina posve nemoćna prema naprasitosti (ferocietas) slavonskih velikaša, preuzeo je vlast u Slavoniji Joahimov brat Nikola Gut-Keled, koji je vladao od 1277. do 1280. Iz ovoga se vidi, da je banovanje bana Matijaša bilo veoma kratko. Njegovi glavni imovinski interesi nemaju se potražiti, čini se, toliko u Slavoniji, koliko u krajevima izpod Karpata, u današnjoj Slovačkoj. Zato nije daleko mogućnost, da je njegov boravak na položaju bana već od samog početka zamišljen kao privremen. Valjda ga je sam Joahim Pektar trebao u tom položaju, da sazove sabor i da na njemu
