VJESNIK 11. (ZAGREB, 1945.)
Strana - 108
108 VIESTNIK HRVATSKOG DRŽAVNOG ARHIVA Tako je Slavonija prestala biti kraljeva tekovina ili, bolje, kraljev patrimonij od trenutka, kad je prešla u ruke kraljevih donatara. Od onoga trenutka je Slavonija područje pomanjeg broja oligarha i njihovih jobagiona, koji su živjeli kao posve samostalna gospoda i koji će poslije smrti Bele III. (IV.) sviestno težiti za tim, da svoju teritorialnu vlast razviju do podpune političke samostalnosti. 6. Borbe slavonskih donatara protiv kraljeve prevlasti u XIII. stoljeću. Nesuglasice između Andrije I. (II.) i njegova sina Bele dovele su do izdavanja Zlatne bule i do stvaranja stalne ustanove ugarskog sabora. Sabor se je po Zlatnoj buli imao sastati svake godine na dan sv. Stjepana (20. kolovoza) u Stolnom Biogradu, a tu su okupljeni velikaši (donatari) i plemići imali pravo da iznesu kralju svoje pritužbe (gravamina). Mogućnost iznašanja pritužaba, mogućnost da se složno plemstvo opire kraljevoj nadmoći, sve je to značilo tvrdo jamstvo za očuvanje »starih sloboda«, to jest za očuvanje onih imovinskih prednosti, koje su sebi velikaši izvojštili na osnovu kraljevih povlastica težkom političkom borbom. Težnja velikaša za očuvanjem i proširivanjem imovinskog i družtvenog položaja urodila je njihovim zajedničkim izstupom prema kralju (Otto Brunner, Land und Herrschaft, Baden bei Wien 1939, str. 172 i d.). Na početku su slavonski donatari bili posve solidarni s velikašima Slovačke i Erdelja, jer su interesi jednih i drugih bili posve jednaki. Kolonizacija ovih krajeva nije bila prošla u istom zamahu. Zato se s vremenom razvila neka nejednakost u položaju donatara prema kruni. Ova razlika u podrietlu i u interesima pojedinih velikaša došla je do izraza u vrieme vladavine pravog začetnika Zlatne bule Bele III. (IV.). Vladavina toga kralja je podieljena u dvoje tatarskom najezdom god. 1241. Kroz vrieme do tatarske najezde nalazi se kralj u otvorenoj borbi protiv visokog plemstva. Njegovo nastojanje ide očito za tim, da značenje Zlatne bule svede na najmanje razmjere. Ali su time bili pogođeni u prvom redu velikaši iz Slovačke i Erdelja. Slavonski velikaši, koji su držali s Belom u vrieme njegove borbe s otcem, nalazili su se već onda u iznimnom, povlašćenom položaju. Slavonija, t. j. zemljište između Drave i Save, bila je kralju podesna točka u dva suprotna pravca. Naime, s jedne strane je Slavonija pogodovala njegovim ekspanzivnim težnjama prema Srbiji, koje su došle do izraza prilikom osnivanja mačvanske banovine, a s druge je strane Slavonija bila veza za ekspanzivne težnje Bele III. (IV.) prema Austriji. Poznato je, da je slavonski ban Stjepan Gut-Keled poslije izumrća Babenbergove loze vladao sve do bitke kod Kroissenbrunna (1260.) istodobno Štajerskom i Slavonijom. Njegova su uporišta bila Štajerski Gradec, današnji Graz, i Slavonski Gradec nasuprot biskupskom gradu Zagrebu (Katona, Historia critica VI, 686—688). U toj svojoj politici prema Austriji Bela se razišao sa sinom Stjepanom. Naime, poslije poraza kod Kroissenbrunna kralj je oduzeo Stjepanu Slavoniju, prepuštajući mu u zamjenu Erdelj, a Slavoniju s Hrvatskom i s Dalmacijom Bela je predao svome najmlađemu sinu Beli. To je Stjepana tako ozlovoljilo, da je god. 1262. ustao protiv otca.
