VJESNIK 11. (ZAGREB, 1945.)
Strana - 107
DR. A. DABINOVIĆ: SLAVONSKI SABOR 1273. 107 stupnim donacijama prestala biti, morao se je promieniti i njezin unutrašnji sustav. Pitanje je sada, kada su nastupile predpostavke za tu promjenu. Rješenju ćemo doći bliže, kad uočimo posljedice vladavine Andrije I. (II.), izdavača Zlatne bule. Tome se kralju naime spočitavalo, da je medu svoje miljenike upravo razsipao kraljevu imovinu. Razlog za takvo prosipanje je ne samo skupljanje i nagrađivanje pristalica u borbi protiv brata Emerika, odnosno njegova sina Ladislava, nego i težnja za pokrivanjem sve većih osobnih izdataka. U nemogućnosti da pokrije svoje troškove, bio je Andrija pao u ruke lihvara. To su bili, glasom izvora, Izmaelićani i Židovi. Izmaelićani su Mađari muslimanske vjere iz poriečja Volge i Dona, odkuda je sedam mađarskih plemena krenulo u zemlje preko Karpata. No i pokraj tolike kraljeve darežljivosti nisu odredbe Andrije I. (II.) išle dalje od planine Gvozda. Južno od te planine nije naime kralj uobće mogao imati svoje zemlje, jer je sva zemlja bila svojina hrvatskih praplemena ili zavisna od njih. Zato u krajevima južno od planine Gvozda nije moglo biti govora o primjenjivanju Zlatne bule. Značaj Zlatne bule stoji sada, uz drugo, u tome, da je pojedinoj darovnici postojala pravna podloga u toliko, što je ona zavisila od usluga učinjenih kralju, i što je nadarenika (donaitara) privezala na buduće davanje ratne pomoći. To je posve u duhu odredaba Bele II. (III.) u korist Šubića i krčkih knezova. Uz »do quia fecisti« postojalo je dakle načelo »do, ut facias« (Šišićev Priručnik I, 510). Bela III. (IV.) je obavezao krčke knezove, da služe kralja: 1) za njegova boravka u primorskim stranama (circa maritima) sa dvie galije ili šajke na moru i 2) na kopnu, kad bude sazvana hrvatska vojska (exercitus Chroaticus). I u Slavoniji su njemački i mađarski vitezovi, kojima su poklonjene kraljeve zemlje, preuzimali u isto vrieme izpunjavanje nekih vojničkih dužnosti. Zemlje, koje su dobivali, imale su služiti prvenstveno za pokrivanje troškova naoružanja i uzdržavanja obećanog broja vojnika i oklopnika. Posljedica je toga bila, da je donatar imao svoju zemlju samo doživotno i da ju je njegova udovica morala vratiti kralju. Međutim se dosta brzo razvio običaj, da se poklonjena zemlja nema vratiti, kad bi iza donatara preostao sin, koji bi bio u mogućnosti, da preuzme sve otčeve dužnosti. Samo onda, kad nije bilo mužkog potomka sposobnog za oružje, morala se zemlja vratiti fisku. Tek naknadno se je razvio prema fisku zahtjev udovice na uzdržavanje i kćeri na djevojačku četvrtinu. Ovaj razvoj od poklona, koji se davao izključivo osobi, a ne i njezinim potomcima, do pojma nasljednog donatarnog dobra, odigrava se u vrieme velikih dinastičkih nesuglasica između Andrije I. (II.) i njegova sina Bele, i osobito između Bele III. (IV.) i njegova sina Stjepana. Nesuglasice između otca i sina znače povod pojednim donatarima, da se za nagradu izjave za jednu ili za drugu stranku. Donatari su ne samo postizavali, da im se poklanjaju nove zemlje, nego i to, da im stare zemlje ostaju kao svojina do izumiranja mužkog potomstva. Pače je ženska četvrtina dolazila do primjene ne samo u slučaju izumrća mužkog roda u korist kćeri, nego u korist kćeri i onda, kad bi u nestašici bliže mužke svojte zemlja prelazila na dalje rođake.
