VJESNIK 11. (ZAGREB, 1945.)

Strana - 98

08 VIESTNIK HRVATSKOG DRŽAVNOG ARHIVA Ali, osim krajeva lakšeg pristupa s morske strane, nije rimski zahvat išao preduboko u staru ilirsku zemlju. U glavnom su nosioci rimske naobrazbe vojnici i snabdjevači. Tek se poslije Diokleciana spominje kolonizacija rimskih »tribusa«

2 u dalmatinsko primorje. Posljedica toga naseljavanja jest prielaz od plemenskog područja do teritorialne podjele manjih kotara, kasnijih župa. Ali, ako je u ovim na novo naseljenim krajevima latinski jezik prevladao, u unutrašnjosti ga znaju nepodpuno i slabo. Latinski su nadpisi većim dielom u vezi s vojničkim životom. Rimski su grobovi većinom vojnički, Ceste služe vojničkim svrhama. Trgovina je povezana s podmirivanjem vojničkih potreba. Ova razmjerna površnost i prelaznost rimskog utjecaja stoji uporedo s velikom upornošću ilirskih običaja. Da je zemlja podieljena po plemenskim područjima sve do vremena Konstantina Velikoga, govori već mnogo za očuvanje starih običaja. Jače pada u oko dugotrajnost agrarne organizacije. Ovdje je svojina od najudaljenijih vremena pa sve do duboko u XIX. stoljeću poslije Krista očuvala svoje javnopravno obilježje. Ilirik je prava domovina kmetstva, ove javnopravne ustanove, koja se može pratiti od vremena trojanskih ratova pa sve do vremena Jelačića bana. Kad nam Atenej govori o velikim posjednicima u Dardaniji, koji su sa svojim kmetovima obrađivali zemlju i išli s njima zajedno na ratište, pomisao se kreće k vremenu turskih ratova, kad su velikaši sa svojim kmetovima išli u rat i držali stražu prema Turcima. Za ilirske plemenske zajednice svjedoči Strabon, da su znale za zajedničku plemensku svojinu, za ustanovu zajedničkih pašnjaka i šuma, zajedničkog rala i zajedničkih volova. Takve ustanove nisu riedke za Hrvatsku XII. i XIII. stoljeća. Ta upornost plemenskih običaja kao da se nije zaustavila kod podjele zemlje i unutrašnjeg ustrojstva sela. Način, kako se zborovalo u ilirskim vremenima, i način, kako se mnogo kasnije zborovalo kod Hrvata, pokazuju veliki broj dodirnih pojedinosti. Zborovanje je skoro kod svih primitivnih naroda povezano s kojim pobožnim obredom. Tamo su spadale gostbe, koje su se priređivale prilikom svakog plemenskog zborovanja. Ovakve gostbe su pratile zborovanja i u našim krajevima sjeverno od Save i južno od Neretve. Razlika je u tome, što u kasnije vrieme klanje ovnova i potrošnja alkoholnih pića nisu značili više obred, nego samo loši običaj. Da je kod mnogobožačkih Hrvata još uviek obstojala sviest vršenja starih obreda, vidi se po položaju prvih zborišta u visoravni ili u blizini jedne šume. Crkva je tamo preniela odmah svoja svetišta u mjesta takvih plemenskih sastanaka, dosljedna uputama pape Grgura Velikoga, koji je tražio od svojih misionara, da nadovežu svoje službe na običaje predjela, koji se je imao zadobiti za kršćansku vjeru. Kršćanstvo, koje je prodiralo postepeno od primorja do zagorja, djelovalo je na promjenu narodnih običaja. Dva su družtvena reda bila najviše izložena pokrštavanju: plemenske poglavice, koji su podržavali veze s primorskim sredinama, i neslobodni ljudi, koji su dolazili u grad, 2 Grotefend, Imperium Romanum tributim descriptum, Hannover 1863, str. 165 id. — U obzir dolaze tribus Camillia za Pulj u Istri, tribus Claudia za Virunum, Celeiu, Aemonu (Ljubljana) i Albonu u Istri, tribus Cornelia za Solun, tribus Papiria za Petoviju i Ratijariju, tribus Pupinia za Tergeste, tribus Sergia za Carnuntum, Mursu, Drobetu, Iaderu, Issu i Nicopolis, tribus Tromentina za Tome na Crnom Moru, Trogir, Salonu i Epidaur