VJESNIK 11. (ZAGREB, 1945.)
Strana - 99
DR, A. DABINOVIĆ: SLAVONSKI SABOR 1273. 99 da se tu zaposle. Za plemenske poglavice brzo je postalo jasno, da nova vjera znači preduvjet za probitačne veze sa Zapadom, za bogaćenje, za povećanje svoga utjecaja. Zato nisu gledali dobrim okom, da se toj vjeri obrate njihovi podložnici, jer bi im omogućila družtveni uzpon. Značajno je svakako, da su Hrvati, malo poslije doseljavanja u rimsku Dalmaciju, naprosto ušli u teritorialnu podjelu, koju su tu zatekli. Između (pojma) plemenske zajednice i (pojma) župe došlo je do kompromisa. Hrvati su ostavili netaknute slavenske župe, koje su odgovarale kasnorimskim kotarima (pagus), ali su se doseljena plemena nastanila na stratežki važnim položajima i podielila među sobom nekadašnji »ager publicus«, koji je postao »hrvatskom plemenšćinom«. Posljedica je toga, da su plemenska zborovanja, u koliko ih se kasnije spomnije, skoro posve nestala. Na njihovo mjesto dolaze župski zborovi, ali pod upravom pripadnika hrvatskih plemena, koji, kao osvajači, čine, kako je već Klaić utvrdio, odabrani, plemeniti razred pučanstva, koji gospodari osvojenom zemljom, dok su svi prijašnji žitelji njihovi podanici (vidi: Klaić, Hrvatska plemena od XII. do XVI. stoljeća u Radu CXXX, str. 1—85). Jedini su još Snaći ili Brđani, pridruživši se hrvatskim osvajačima, dospjeli u sklop hrvatskoga plemstva (Hauptmann, Podrijetlo hrvatskoga plemstva. Rad CCLXXIII. str. 94 i Novak V. i Budimir M., De iis qui Snaći nominantur. Jugosl. Istor. Časopis H/1936, str. 118 si., 131 si.). Od IX. stoljeća vrši crkva sve jači utjecaj u državnim poslovima. To se osjeća osobito u vrieme Tomislavove vladavine. Dok su hrvatski vladari nosili kneževski naslov, bio je narodni običaj, da ih se podiže na priestolje. Crkva je uvela obred pomazanja, kako je zasvjedočen za franačkog kralja Klodviga i svakako za Pipina Maloga. Samo Božji pomazanik može nositi po crkvenom shvaćanju kraljevski naslov. Sada je crkva s obredom pomazanja stekla i pravo, da od novoga kralja traži neka obećanja, koja su s vremenom dobivala sve zamašniji oblik, dok su činila sadržinu tako zvane izborne ili krunitbene kapitulacije ili krunitbene zavjernice kasnijih ugarskih kraljeva. To je bio svakako slučaj pod Tomislavom. Nije izključeno, da je Tomislavovo pomazanje za kralja bilo povjereno splitskom nadbiskupu Ivanu. Nadbiskup Ivan je tom prilikom svakako tražio od Tomislava obnovu starih prava salonitanske crkve. U splitskom saboru, kojemu su prisustvovali crkveni i svjetovni dostojanstvenici, prihvaćeni su brojni zaključci, koji su svakako značili slabljenje kraljeve vlasti. Crkva je tom prilikom pokazala, da može prodrieti sa svojim zahtjevima i protiv kraljeve volje. To se vidi najjasnije iz izreke: ako bi kralj Hrvata i hrvatski velikaši poželjeli, da sve dieceze budu stavljene pod vlast hrvatskog biskupa, dat će Bogu račun za sve ono, u čem će zbog toga stradati nauk kršćanske vjere (Šišićev Priručnik I, 213). Crkva je tako došla do toga, da u javnim zborovanjima propisuje vladaru način vladanja. Ona je prije krunitbe tražila svečano obećanje, da će se držati određenih propisa, da će poštivati sva prava i sve slobode katoličke crkve. Pri tome ne smijemo zaboraviti, da je od franačkog vremena hrvatski vladar imao uza se hrvatskog biskupa, koji mu je služio u isto vrieme kao kancelar, misnik i izpovjednik. Hrvatski biskup je svakako kao crkveni čovjek vršio neki- nadzor nad držanjem hrvatskog vladara.
