VJESNIK 11. (ZAGREB, 1945.)
Strana - 97
DR. A. DABINOVIĆ: SLAVONSKI SABOR 1273. 97 svetinje. Onda se govorilo o zaključku, koji je prihvaćen zajedničkim pristankom i zajedničkom voljom svih prisutnih (communi voto et voluntate). 3. Kako se razvilo zborovanje iz starog vieka u srednji? Pitanje je sada, da li su neki oblici zborovanja sačuvani kod nas ne samo iz rimskog, nego i iz ilirskog vremena. Poznato je, da se rimska Dalmacija sastojala iz nekog broja gradova s municipalnim pravom i iz nekoliko plemenskih jedinica s posebnom plemenskom organizacijom. Pojedina plemena su se pak sastojala od nekoliko dekurija. U svim ovim plemenskim zajednicama bilo je na snazi običajno pravo. Nije izključeno, da su ta plemenska običajna prava pokazivala medu sobom neku sličnost, ali to opet neizključuje, da je na području rimske Dalmacije mogla postojati raznolikost u plemenskim običajima. U vrieme prvih careva staro običajno pravo u pojedinim provincijama ostalo je nepromienjeno. Tako znamo za vrieme Oktaviana Augusta, da se naseobina Emporiae u Hispaniji sastojala od tri obćine, jedne urodeničke, druge grčke, a treće rimske, koje su, svaka od njih, imale svoje posebno uređenje, svoja zborovanja, svoje posebne običaje. Težko je utvrditi, je li ovakvo šarenilo postojalo u rimskoj Dalmaciji sve do Dioklecianova vremena i kasnije. Svakako je u srednjem vieku Dalmacija zemlja brojnih statutarnih prava. Tu je svaka gradska obćina i svaka seoska zajednica imala svoje posebno uređenje, a sva je prilika, da sačuvani nam statuti ne sačinjavaju nego samo manji dio običajnog prava, koje je dolazilo do primjene. Poznato je, da je Mletačka republika stajala na putu svakoj zakonodavnoj promjeni u njezinom području. Kad je god. 1797. Venecija prestala vladati našim Primorjem, postojalo je tu, kako nam svjedoči Pisani, ništa manje od sedamdesetak statutarnih prava (P. Pisani, La Dalmatie de 1797 a 1815, Paris 1893.). Na pojedinim otocima su čak postojala kadkada dva ili tri razna statutarna prava. Da se ta pravna raznovrstnost mogla razviti, i da se mogla održavati kroz stoljeća, pridoniela je svakako činjenica, da romanizacija ove rimske pokrajine nije ni u kasnije vrieme carstva išla dublje od same površine. Uzprkos preko 400-godišnje rimske vladavine govorilo se ilirskim narječjima sve do vremena sv. Jeronima. U razlici prema Španiji, Galiji i Italiji, gdje je latinski jezik potisnuo sve domaće govore, Dalmacija je uporno očuvala svoju posebnost. Skoro bismo mogli izporediti njezin odnos prema Rimu s odnosom rimske Britanije prije dolazka Angla i Sasa, koji su, isto kao Slaveni i Hrvati, umjeli, da očuvaju svoju narodnu osobitost prema posve površnoj romanskoj kulturi domaćeg stanovničtva. Rim je, naime, ostavio u Dalmaciji kao i u Britaniji mnogo starina. Rimske kuće i ljetnikovci, groblja, vodovodi, kazališta, arene i terme nalaze se i kod nas u priličnom broju, pa i u nekoj udaljenosti od morske obale. I duboko u unutrašnjosti izlaze na površinu nakon izkapanja hramovi i ceste, utvrđenja i ljetnikovci rimskih velikih posjednika. Tu su bila sjedišta rimskih legija, tuda su prolazili trgovci iz raznih krajeva, a bogataši su i u rimskoj Dalmaciji težili za udobnošću.
