VJESNIK 11. (ZAGREB, 1945.)

Strana - 93

DR. ANTUN DABINOVIĆ: KAKO JE DOŠLO DO OTVORENJA SLAVONSKOG SABORA GOD. 1273. 1. Zborovanje u predrimsko i rimsko doba Od Galije do Ilirika, od obala sjevernog mora do obala Atlantika, bilježi se dvostruki način zborovanja. Rimljani prave naime razliku između koncilija i konventa. Kao koncili j (concilium) smatra se kod Rimljana sveobći narodni zbor, u kojem imaju pravo pristupa svi slobodni pripadnici dotične narodne skupine. Konvent (conventus) je opet zbor lokalne naravi, koji služi za sudovanje. Takvu razliku pravi Cezar u svome djelu O galskom ratu. Već u prvoj knjizi govori on o »concilium totius Galliae«, u kojemu se razpravljalo o zajedničkim nezgodama Galije, koje su bile nastale poslije Ariovistove provale. A opet je u petoj knjizi govorio o konventima, to jest o sudskim zborovima, gdje su učestnici boravili bez oružja. Drugačije negoli u Galiji nisu stvari išle ni u Germaniji, bar po Tacitovu pripoviedanju. I tu se je razlikovalo između obćih i plemenskih zborovanja (Tacit, pogl. 11). Rimsko doba je znalo također za zborovanja u ilirskim krajevima. I tu se je pravila razlika između obćih državnih zborova i sudskih sastanaka. I u rimskoj Dalmaciji postoji »conventus iuridicus«, sudska zborovanja, u razlici prema obćem zboru za cielu Dalmaciju (concilium), koji se održavao svake godine u obliku pokrajinske glavne skupštine. Na takvom zboru su svaki municipij i svaka plemenska jedinica poslali po jednoga zastupnika ili legata, valjada sa svojim posebnim uputama, a okupljeni zastupnici ili legati birali su predsjednika s naslovom »sacerdos ad aram Augusti« ili »sacerdos provinciae«. Zborovanje je naime, bilo skopčano sa stanovitim obredom, a na mjestu, gdje se održavala skupština, bio je podignut žrtvenik, isto kao u auli rimskog senata, gdje se žrtvovalo božici Romi i caru (Kornemann, članak »Concilium« u Pauly-Wissowa RE IV, 801 i d.). Neki oblici zborovanja, kako je bilo u običaju pod Rimljanima, dolaze do izraza sve do kasno u srednjem vieku; tako običaj, da se carev izaslanik predstavlja okupljenom zboru i da se carev namjestnik ustoliči na svečan način. Osobito udara u oči uloga biskupa pojedine rimske dieceze, kako je ustanovljena u Justinijanovoj 128. noveli. Njegova je zadaća bila, da predstavlja zboru novog carskog namjestnika i da od njega prima zakletvu, prije nego što bi preuzeo svoju dužnost. Napominjemo, da je ista uloga padala u dio zagrebačkom biskupu, kad je predstavljao hrvatskim staležima novoga bana. Zaključci kasnorimskih zborova (décréta) imali su zakonsku snagu tek onda pošto su potvrđeni od samoga cara. Na isti su način zaključci hrvatskog sabora stupili na snagu, pošto su potvrđeni od samoga kralja. Kad su zborovanja bila skromnije prirode i kad su služila za sudske svrhe, imale su protivne