VJESNIK 11. (ZAGREB, 1945.)
Strana - 94
04 VIESTNIK HRVATSKOG DRŽAVNOG ARHIVA stranke, i u rimsko doba i kod nas, svoje sudske organe ili pristave. Ti su sudski organi imali voditi brigu oko izručenja sudskih poziva i oko izvršenja sudskih pravorieka. Čovjek bi skoro mogao doći do pomisli, da je između antičkog i srednjeg vieka mogao postojati neki kontinuitet, da su se neki pravni oblici zbilja očuvali u nepatvorenom obliku kroz duga stoljeća i osobito kroz mutno doba seobe naroda. Stvar se međutim ne da nikako utvrditi u tom obliku. A k tome dolazi, da je rimska crkva nadovezala na pravne oblike, koji su inače bili posve prekinuti i zaboravljeni. Najrječitiji dokaz o tom pruža nam pop Dukljanin u svome Ljetopisu. Naime, prilikom znamenitog sveobćeg zbora na Duvanjskom polju ustanovilo se je, da su u narodu bile posve zaboravljene stare uredbe i stare pokrajinske granice. Ljudi nisu jamačno više znali ni za obća zborovanja, za sveobće narodne zborove u starom obliku. Ali po svemu se čini, kao da je poslije dolazka Hrvata bilo kod nas u ono početno doba s jedne strane obćih narodnih zborova, kojima je služilo kao zborište Duvanjsko polje, i manjih sudskih sastanaka u pojedinim plemenskim sjedištima, gdje su se izricale presude, osobito o kaznenim stvarima. 2. Zborovanje pod hrvatskim narodnim vladarima Prve viesti o hrvatskom državnom uređenju potječu iz vremena, kad je u zemlju bilo već uvedeno kršćanstvo. Nije zato izključeno, da je crkva naprosto nadovezala na rimske predložke i davala zborovanjima one oblike, koji su joj bili pristupmji već po samoj predaji. I zbilja, kod svih ovih nama pobliže poznatih zborovanja vidimo, da učestvuju crkveni ljudi, bilo da su to bili neposredni kraljevi savjetnici, bilo da su vodili zapisnike i zapisivali zaključke, bilo da su učestvovali u samom zboru svojim savjetom ili svojim priedlozima. Pokadkada se zborovanje crkvenih dostojanstvenika vrši uporedo sa zborovanjem svjetovnih. Kadkada se opet crkveno zborovanje pretvara u svjetovno *s time, da se tek naknadno svjetovni uglednici pozivaju u crkveni prostor za viećanje. Ali tu treba ipak da razlikujemo između jednog i drugog oblika zborovanja, premda je težko pored neformalnosti, koja je svakako onda vladala, utvrditi, u čemu su se točno jedan od drugoga razlikovali. U nekim slučajevima je naime vladar, obkoljen od stanovitog broja uglednih ljudi, desetak-dvadesetak njih, odlučio, jamačno s njihovim pristankom, o pojedinim pitanjima, koja su posve na brzu ruku pokrenuta. U pojedinim listinama, koje su nam donesene u zbirci Dokumenata Franje Račkoga zabilježeno je nekoliko dvorskih dostojanstvenika i nekoliko uglednih ljudi iz pojedinih plemena (Documenta str. 12, 95 i 99). Prisutni daju svoj pristanak (annutus, confirmatio, consilium, consultum, taudatio) na to, što vladar namjerava odrediti. Taj pristanak može biti prešutan i može biti u obliku znaka, potvrde, savjeta, saslušanja, povlađivanja, molbe, odobravanja. Broj prisutnih nije ograničen, ali se neki od njih izričito navode. To bi moglo značiti, da se njihova prisutnost smatrala potrebitom. Za druge se veli tek obćenito, da su došli na zborovanje. Zato se u dotičnoj listini kralj hvali, da je nešto odlučio u skladu sa svojim vjernima i s narodnim vođama (cum fidelibus et primatibus populi). Drugdje će on navesti, da su na dotičnu odluku
