VIESTNIK 9-10. (ZAGREB, 1941.)

Strana - 23

23 težište Trpimirove isprave, po mom mnijenju, pada na potvrdu Mislavova darivanja i na pravo vlastništva splitske crkve na dobra, koja joj je kupnjom pribavio nadbiskup, Privilegium je ovdje u duhu kraljevskih diploma na svom mjestu. I ako sam sobom ne označuje točno karakter isprave, nije u opreci s karakterom diplome.

34 Kasnije Barada, pozivom na Bresslau-a I., str. 63 op. 1 dodaje, da Privilegium označuje kraljevsku ispravu bilo koje vrsti (str. 37). Bresslau to tako odlučno ne tvrdi kad kaže: »schon in spätkarolingischer Zeit werden vereinzelt, in den nächsten Jahrhunderten immer häufiger Königsurkunden aller Art privilégia genannt.« Pozivom na Thommena (str. 8) Barada tvrdi, da »u ispravama donatio može značiti samo darovanu stvar, a ne ispravu« (str. 36 i 70). Kasnije to nešto ublažuje kad kaže: »darovanja, darovane stvari« (str. 86). Thommenu concessio i donatio ne označuju darovanu stvar nego »die beurkundete Handlung«. Hrvatski bi to bilo ispravom uglavljen pravni posao, u našem slučaju ispravom uglavljeno obdarivanje. Diplome o obdarivanju rado ističu značenje djela, koja su učinjena iz pobožnosti. To čini i Trpimirova diploma. U rečenici »et testium notitia, presentia, communi voto et voluntate corroboratum« ja bih vidio usku povezanost između testium notitia i presentia na jednoj strani a votum i voluntas na drugoj. Prva dva bi mi označila prisutnost svjedoka a druga njihov pristanak. Prema tome notitia nikako ne bih preveo sa posvjedočenjem, kako prevodi Barada (str. 48—49). Notitia ili presentia, radije presentia nego notitia smatrao bih preostalim pleonazmom, koji ne bi trebalo prevesti. A kad bi ga pošto poto htjeli prevesti, rekao bih jednostavno: imenima svjedoka. Svakako je nelogičan red: posvjedočenje — nazočnost — pristanak — volja i smetao bi »pravno i diplomatički vrlo izobraženom« kapelanu Martinu.

35 Dok bi se kako tako concesor po smislu mogao prevesti sa darovatelj, a možda bi bolje bilo reči podjeljivatelj, auctor se teško može izjednačiti s izdavačem. Barada, da opravda svoj prijevod, kaže, da se auctor »odnosi na kontrahenta ali samo u koliko taj kontrahent naređuje, traži, da se isprava napiše i izda; dakle jedino i samo ukoliko se tiče diplomatičkog posla« (str. 51). Bori se terminologijom kao što se u sličnim slučajevima bore i drugi. Francuzi lako mogu reći auteur, kao i Talijani autore; Nijemci ni jesu na čistu sa svojim Urheber kao ni mi sa svojim začetnikom, koji u hrvatskim ni javnim ispravama nije identičan s izdavačem.

36 Preveli ovaj izraz jedan put 34 Bernard str. 71.; Vjesnik drž. arh. I., 27—28. 35 U Vjesniku VIII., str. 19 grješkom Firmin mjesto Martin. 36 Vjesnik drž. arh. I., str. 28 i 38; VII., str. 9.