VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)
Strana - 92
92 morali caru pokloniti i ujedno predati zaključak o hrvatskoj pragmatičkoj sankciji te tražiti diplomu sigurnosti, nego li sam saborski zapisnik, specijalno sedmi članak. Staleži i redovi sjećajući se velikih i mnogih proteklih pogibelji domovine kao i pogibeljnih revolucija koje su nastajale pri međuvladu, znajući da bi im domovina kad bi se poslužili izbornim pravom iz 1687. godine postala, bez sumnje, krvavo i strašno pozorište ratova, izvor unutrašnjih nemira i smutnja, ovo imajući pred očima mudro su zaključili da prenesu pravo nasljedstva i na ženski rod kuće Habsburg. Znali su staleži da ovakvi ratovi uništavaju dobrobit građana, izborno pravo da podaje domovinu u neizbježivu pogibelj od stranih ambicioznih knezova, koji bi možda bili jednom njihovi tirani. »Bez vođe, bez kralja, kažu staleži, silnici ćc s nama postupati po svojoj volji, mi ćemo biti podjarmljeni, naša će prava biti pogažena, naše slobode i preimućstva našeg naroda bit će prezrena. Nije daleko ovakav primjer, po uzoru Poljaka koji slobodno biraju kralja propadaćemo«. Ovo su bili jaki razlozi koji su sigurno i stalno morali jednom da se pojave na površini da prodrmaju duhovima, te da ih sklone na rješenje nasljedstva na hrvatskom tronu, koje je bilo bez sumnje najbolje profilaktičko sredstvo da se ne bi porodile teže komplikacije. Ali zato ne treba sakrivati ni ovu činjenicu da su Hrvati primili ženu iz Habsburške kuće za svog kralja iz istinske vjernosti, i tradicionalne sinovske privezanosti prema Habsburgovcima. Ove dvije osobine, piše Horn u svom djelu »Le compromis de 1868. entre la Hongrie et la Croatie« oko tisuću devetstote godine, još i danas sačinjavaju najveće kreposti ove slavjanske nacije. To nije nikakav paradoks kad sami staleži i redovi hrvatski pišu u napomenutoj adresi. Pomislimo, kažu ablegati sa staležima, koliko smo priznanje i povhale stekli radi svoje vjernosti od slavnih austrijskih careva Leopolda I. i Josipa I. 55 ) pa stoga bi nepravedno bilo i posumnjati, da ne bi Karlo i dalji austrijski rod naše nepovredive sloboštine sačuvao i držao. Napokon, ako je kralj Ludovik I. Anžuvinac zavrijedio da su Madžari privoljeli da on svoju jedinicu kćer načini nasljednicom krune i kraljem zaslužuje tim više austrijska kuća da naš hrvatski narod ovjekovječi njezin ženski rod kao vladare hrvatskog kraljevstva. No, svakako je najzanimljiviji drugi dio rezolucije, gdje se kaže da je hrvatsko kraljevstvo voljno pri izumrću muških potomaka kuće Habsburg podvrći se onoj kćeri nasljednici Habsburškog vladara koja će vladati i držati ne samo Austriju nego i pokrajine Štajersku, Korušku i Kranjsku i koja će stolovati u spomenutoj Austriji. Kraljevina Hrvatska je odlučila, dakle, da će Zvonimirovu krunu po izumrću muških potomaka dobiti ženska loza Habsburške kuće. Ali ovdje su na izričiti način stavljena dva uvjeta: mora se odmah dati garancija za slobodu, privilegije i sloboštine u ime budućeg vladara bio on muške ili ženske loze, i ova odluka sabora vrijedi samo za onu nadvojvotkinju koja će u buduće vladati u Austriji, Štajerskoj, Kranjskoj i Koruškoj te imati u Austriji residenciju. Drugi uvjet doživio je mnogo interpretacija, koje su većinom ili potpuno iil djelomično neispravne. Naš historičar Vjekoslav Klaić u svom djelu »Hrvatska pragmatička sankcija« doslovce navodi: »Kad Hrvati izrijekom traže da budući (ženski) vladar Hrvatske osim Austrije drži još Štajersku, Korušku i Kranjsku, a da uza to stoluje u Austriji, to im svakako lebdi pred očima neko određeno doba ,kad kralj Hrvatske iz kuće Habsburg, koji je držao Austriju, nije posjedovao unutarnjo-austrijskih pokrajina (Štajerske, Koruške, Krajnske), a niti je stolovao u Austriji. A takvo su doba zaista preživjeli Hrvati za cara i kralja Rudolfa, naročito posljednjih godina njegova vladanja u Madžarskoj i Hrvatskoj (god. 1600—1608.). Kralj Rudolf držao je tada Austriju, ali nije stolovao u njoj, nego se stalno nastanio u Pragu, a u Beču je živio brat mu Matija kao upravitelj Austrije, Ugarske i Hrvatske; nadalje Rudolf nije tada posjedovao unutrašnjo-austrijskih zemalja (Štajerska, Koruška, Kranjska), nego je tim pokrajinama vladao najprije njegov stric Karlo Šlajerski (f 1590.), a za njim Karlov sin Ferdinand Štajerski (god. 1590—1619.). Suviše je poznato, koliko je smutnja stvorila ta dioba Habsburških zemalja među tri (dotično četiri) vladara, i kako je naročito hrvatsko kraljevstvo stradalo, kad su se u hrvatske poslove miješali nadvojvode štajerske loze (Karlo, Ferdinand) a onda, kad je planuo razdor između kralja Rudoîfa i brata mu nadvojvode Ma55 ) Vidi Acta et artic. cong. 1691—1704. p. 369.
