VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)
Strana - 93
03 tije. Staleži hrvatski za tih smutnja mnogo puta nijesu znali, tko im je vladar i kome da se pokoravaju. Sasvim je stoga prirodno, da su hrvatski staleži sada, kad se radilo o ženskom nasljedstvu kuće Habsburg (a i tu je moglo biti više loza), nastojali već unaprijed ograditi se i osigurati, da se ne vrate kobna Rudolfova vremena.« 56 ) Dr. Rudolf Horvat u svojoj kratkoj raspravi »Hrvatska pragmatička sankcija« prigodom dvijestogodišnjice njezinog postojanja, navodeći zaključak hrvatskog sabora ,od god. Io20. o savezu s Kranjskom, Štajerskom i Koruškom. Kaže da je »hrvatskim staležima i redovima lebdio pred očima jedan zaključak još godine 1620., prema kojem se staleži udružuju u savez sa staležima Štajerske, Koruške i Kranjske, protiv sviju navala i presizanja neprijatelja. Kao statut imao bi valjati i zaključak od godine 1712.« Eugen Kvaternik u svom djelu »Odnošaj Hrvatske prema kruni Sv. Stjepana« misleći na drugi uvjet kaže: »Jer zašto je naš narod stavio ovaj uvjet? Jer nnađaše (i još ima) historićka i narodna prava na one slovenske zemlje (op. pisca: Štajerska, Kranjska i Koruška); ako ove zemlje imaju da ostanu pri kući austrijskoj neodjeljivo i nerazdruživo, ne bi smjele niti od hrvatske krune biti rastavljene ili istisnute iz narodnog veza s ovom kraljevinom. Već naši pređi, kad izabraše Habsburšku kuću za vladara svojem narodu, uglaviše zahtjev: da se »austrijskohrvatske zemlje« spoje s Hrvatskom. Kad je pak kasnije naš narod navaljivao da se ispuni ovaj uvjet, primi o tom od kralja Ferdinanda I. slijedeću diplomatičku odluku: »Ad XI H. Concernentem Unionem patriarum austriacarum et Croatiae Maiestas Sua respondet, quod nunc propter ingentem negotiorum sarcinum super ilia in praesenti deliberare nequeat. Sed congruo ad hoc tempore deliberabit.« Ali, ovo »congruum tempus« činjaše se hrvatskom saboru prigodom primanja ženskog nasljedstva upravo najzgodnijim. Time pak bijaše »zakonito« ugovoren državni odnošaj kraljevine Hrvatske prema nasljednim zemljama sasvim različitih od madžarskog; što nam pak posve osobito dokazuje neodvisnost hrvatske krune.« 57 ) U svojoj »nagodbi« 1868. god. Dr. Horn se u mnogočem slaže s Kvaternikom obzirom na drugi uvjet. Austrijski državoslovci, kao Bidermann i Turba, mislili su da Hrvati drugim uvjetom smjeraju da se posve odijele od Madžarske, i da se što jače pridruže austrijskim nasljednim zemljama, što je mnogo naličilo Anschlussu. S mnogo većom pažnjom govori o istom prijeporu Bidermann u svom djelu: »Entstehung und Bedeutung der Pragmatischen Sanction«, gdje sam napominje, da ovaj uvjet nije nikakva malenkost, niti ga se može prezreti ili potcjeniti. A Turba opet kaže da je drugim uvjetom stavljeno težište ne na zajednici Madžarske i Hrvatske nego Hrvatske unutarnjih nasljednih austrijskih zemalja. ODNOSI HRV. KRALJEVINE S NASLJ. PROVINCIJAMA I PUT KONFEDERACIJE Čitajući saborske zapisnike počamši od 1600-te god. pak dovršivši 1712-tom godinom, mogli bismo ustanoviti činjenicu da su Hrvati tokom sedamnaestog stoljeća bili usko povezani s nasljednim provincijama Štajerske, Koruškom i Kranjskom. Međutim pregledavši protokole, razne isprave, koje su datirane iz vremena prije 1600. god., dosta se slabo uočuju odnosi nasljednih zemalja s jedne a kraljevine Hrvatske s druge strane. Udaljujući se pak od sedamnaestog stoljeća u prošlost upravo razmjerno pada uopće i spomen Štajerske, Kranjske i Koruške, izuzevši naslove careva, kraljeva i vojvoda. Početak ovog stoljeća je dosta buran, ali krajem turski nekrst doživljava velike poraze. Što se većma približavamo osamnaestom stoljeću, to više zvijezda turske slave i pobjede i njezinih El-Fatiha nestaje na krvavom zapadu. Opasnost još nije posve minula, još gdjegdje se pojavi lucida intervalli turske moći. Ipak jedno ostaje Hrvatskoj, neposredna blizina Turske. Hrvatske u XVII. i XVIII. stoljeću još označuje žalosnu zbilju — reliquae reliquiarum. Obrana zemlje ispunjuje još u sedamnaestom stoljeću gotovo sav život hr56 ) Chenel, Acten stucke. 57 ) Kvaternik op. cit. p. 76.
