VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)

Strana - 74

1. Kćerci njegove linije koju on nazivlje »sada vladajuću Karolovu«. Ako ne bude imao ni kćerke ili ako izumru kćerkini descendenti pripada 2. Josipovoj liniji, dvjema Josipovim kćerkama i njihovim potomcima; poslije ove 3. kćerci Leopolda L; napokon 4. »svim ostalim linijama prejasne kuće«. U svim slučajevima treba važiti primogenitura u nasljeđivanju. Opomena careva svim vijećnicima i ministrima, da moraju isto tako vjerno drugim objavljivati i braniti, kao što će i on ravnajući se prema svojoj zakletvi činiti, značila je svršetak proglašenja. VEŽE LI DEKLARACIJA 1687. GOD. I JOSIPOVA KRUNIDBENA DIPLOMA HRVATSKO KRALJEVSTVO? Hrvatski staleži i redovi su stvarali opća obavezna pravna pravila, artikule, na svojim saborima. Ovakvi zaključci još nisu vrijedili dok ih nisu poslanici, koje je sabor izabrao, oratores regni ili nuntii, donijeli na potvrdu kralju, a ovaj sankcionirao. Kad bi kralj sazvao ugarski sabor, Hrvati su poslali dva nuncija da zastupaju • interese kraljevstva. Velikaši su pak mogli svi glavom doći u kuću velikaša. Z,a zasjedanja kraljeva najprije su se čule propozicije kraljeve, koje su staleži primali ili zabacivali. Zatim su opet staleži svoje tegobe ili gravamina kralju predlagali. Ponajprije su iznosili gravamine ugarski a potom hrvatski nunciji. Kada je Hrvatska mnogim ratovima iznemogla i oslabila, a kraljevi k tome nastojali uništiti mnoge povlastice koje su davale suvereni značaj bilo Ugarskoj bilo Hrvatskoj, onda je hrvatski sabor mnogo puta zamolio ugarske drugove po nuncijima, neka i hrvatske tegobe prime među svoje, da kraljevstvo naše »složnim silama« brane i pomažu od navale carske dvorske politike. Tako su došle mnoge tegobe hrvatske među ugarskim u ugarski zakonik ,ako ih je kralj potvrdio. Kada se glasovalo o predmetu kraljevih prijedloga da li se primaju ili odbacuju, glasovi hrvatskih nuncija nijesu se ubrajali među ugarske. Ako je Mađarska i primila kraljev prijedlog, a kralj je potvrdio zakon, za Hrvatsku je isti zakon vrijedio tek onda kada ga je primio i hrvatski sabor. Zato je već u šesnaestom stoljeću bio običaj, kako to Smičiklas napominje, da se poslije ugarskog sabora sastao hrvatski, gdje bi onda hrvatski nunciji predložili već potvrđene od kralja zakone. Hrvatski sabor mogao ih je odbaciti. Tako je zakon o vjeri koji se je dijametralno razlikovao od madžarskog i taj je zakon također dobio sankciju od kralja i zato vrijedio za Hrvatsku. Ovakvih zakona koji su se razlikovali od madžarskih, bilo je mnogo. Tako na pr. zakon o vojsci, o porezu itd. Da su Hrvati bili svijesni svoga prava u stvaranju zakona, i da su jedini zakonodavci za svoju domovinu, svjedoče riječi bana Erdeda: »Regnum regno non praescribit leges«. Doduše u ujedinjenoj Madžarskoj, poslije mira s Turcima u Karlovcima (god. 1699.) nastojalo se da se što jače skuči pod Madžarsku hrvatsko kraljevstvo, te satru ili bar oslabe njegove pravice; posebice se stalo raditi na tom da se hrvatsko zakonodavstvo podredi madžarskom. Ali to ipak nije Madžarima uspjelo. Tako se tvrdilo da zaključcima (articulima) hrvatskih sabora ne treba kraljevska potvrda ili sankcije kao madžarskim. Kad se to nije moglo zapriječiti, izneseno bi na madžarskom saboru od god. 1708. na 13. točku hrvatskih molba i tegoba prijedlog, da bude kralju dopušteno potvrđivanje hrvatski hprava, statuta i privilegija, ali samo toliko koliko se ne kose s pozitivnim zakonima kraljevstva Madžarske (in quantum positivis regni Hungarie legibus non sunt contraria). Protiv te primjedbe fo-lossae) digli su s eodlučno tadanji hrvatski nunciji te su sastavili pretstavku na Kralja Josipa I., ne bi li zapriječili da rečena glosa ne uđe u zakonski članak. Do uzakonjenja prijedloga madžarskog sabora god. 1708. o »suglasju« (concordantia) hrvatskih zakona s ugarskim, ipak, nije došlo, Jer je Josip I. raspustio madžarski sabor, prije nego je svoj rad dovršio. Međutim dok je bila stvorena Josipova krunidbena diploma, Madžari još nisu ovaj prijedlog stavili u saborske protokole prema tome nema sumnje za punu važnost zaključka hrvatskog sabora iz 1687. godine. Proučavajući znamenite zaključke hrvatskog sabora držanog u Zagrebu 9. ožujka i slijedećih dana, gdje se stvorila hrvatska pragmatička sankciia, namiče se nehotice prijeporno pitanje: da li je inicijativna deklaracija 1687. godine i Josipova krunidbena diploma vrijedila i za hrvatsku kraljevinu?