VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)
Strana - 66
66 je morao palatin držeći krunu u rukama pitati tri puta staleže hoće li oni da okrune novog kralja. Palatin je rekao 11 .oktobra 1687. o »aktu inauguracije«: »non esse propriam electionem, sed publicationem potius Regis, non obstante trina interrogatione, an status velint inaugurandum in Regem coronari«. Dalje nastavlja ... sustinuit quippe in pluribus aliis regnis et in singilatim quidem in regno Galiae notorie haereditario usitatum«. On napominje da se akt inaguracije, kakvog on tumači, vrši u mnogim kraljevinama, poimence u Francuskoj. Poslije ovog neuspjeha s izborom, sabor je ponovno pokušao 21. novembra da ga sigura u času kad umre posljednji muški potomak Josipove linije. U ovoj zgodi Mađari su htjeli izborom pozvati u svoje kraljevstvo muškog potomka Leopoldove linije. Ali ovaj pokušaj dvor odmah odbije. Inicijatvna deklaracija kao i kraljevska poslanica nije se ništa odnosila na muški nasljedni red po prvorođenstvu obzirom na Infante. Knez Dietrichstein upozori Esterhazy-a, da je španjolska muška linija isključena. Otsada palatin nastoji usprkos svim poteškoćama da staleže nagovori oko eventualnog španjolskog nasljednog prava. Već 13. novembra čitamo u požunskom saborskom zapisniku: »Fuit interrogatio, an Domus Hispanica debeat in defectu Austriace succedere in Regia dignitate. Itum est per voces, petitumque responsum ad comunicationem etiam Regnicolarum«. Magnati su dakle tražili odgovor na ovo pitanje od Donje kuće. Ali što će se dogoditi, mislilo se, ako i car i njegovi sinovi umru prije Karla II. španjolskog ili prije njegovih potomaka, i ako u Španjolskoj ostane na životu samo jedan kraljev potomak, koji ne bi htio tada ili ne bi mogao upravljati istočnom monarhijom? Tražilo se neophodno isključenje vladanja »gobernadores-a ,jer to ne bi bilo provedivo, kao što je to već vidio car Karlo V. Kad je jedan poslanik magnata stavio oitanje o španjolskim Infantima obzirom na nasljedstvo, u Donjoj kući, njezini su se članovi uzbunili, i nisu htjeli ni čuti o stvari: »Za ovo pitanje sabor nije bio sazvan, i poslanici nisu zato dobili instrukcije«. Vicepalatin da bi spriječio skori zaključak, odmah završi zasjedanje s riječima: »Nemojmo se šaliti s Njeg. Veličanstvom, a opet ne bi bilo dobro da tako naglo stvorimo zaključak.« 16 .novembra morao se personal potruditi — da na drugi način predobije članove Donje kuće. Nije im više govorio kako je car Leopold obvezan po kućevnom zakonu na španjolske Infante, niti je spomenuo skori ukor od »proditio sanguinis«, nego je jače istaknuo pomoć što su španjolski kraljevi pružili Mađarima u borbi protiv Turaka ,i što će još pružiti. Personal je uspio udovoljiti carevoj želji. Što dvor nije mogao ostvariti 1617. i 1618. godine uspio je sada 1687. godine. Sabor je zakonitim putem osigurao izvršenje kućevnih zakona ,preimućstvo muških potomaka unutar cjelokupne austrijske kuće i uzajamni nasljedni red kako njemačkih tako španjolskih muških potomaka. Ali Mađari su stavili uvjet da kraljevi u Mađarskoj iz španjolske linije moraju osobno stolovati ili u samoj Mađarskoj ili u kojoj zemlji koja njoj pripada. Taj uvjet nije došao u zakonski članak, ali je zato uvršten u Josipovoj krunidbenoj diplomi, goka je morala vrijediti za sva vremena. 8 ) Dok su Mađari na jednoj strani dokazivali da su svi zaključci koji se odnose na primogenituru, novo stvoren zakoni, jer da su oni Ferdinanda II. izabrali za kralja samo snagom njihovog zakonitog izbornog prava, dotle je kraljevski dvor, na drugoj strani, bdio na tome da ni jedna riječ ne dođe u krunidbenim artikulima i krunidbenoj diplomi, odakle bi se moglo zaključiti da je kraljevsko nasljedno pravo i pravo primogeniture novo stvoreno pravo. Car je odredio da oba ova prava moraju logično izlaziti deklarativno i interpretativno iz starih zakona. Tri puta je tražio sabor da se u artikle nasljednog reda uključi riječ »decernunt«. Tri puta je stavio Kinsky, kraljev tajni savjetnik, umjesto — decernunt — »declarant.« Jedino u krunidbenoj diplomi uspješe Mađari ugledati svoj »decernunt«. 8 ) Turba, op. cit. Beilagen No 11, h. 2.
