VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)
Strana - 67
67 Kad je sabor 1687. god. odredio, nakon mnogih diplomatskih poteza carskih savjetnika, da će red primogeniture otsada vrijediti za sva vremena na temelju zakonskog članka 5 od 1547. godine, on je stavio isti član samo na čvrstu i nepromjenljivu podlogu. 9 ) Sedam slučajeva što 5. članak zakona iz 1547. god. sadrži, nije ni u jednom trenutku obvezalo mađarski sabor da okruni samo prvorodenca. Ipak je 1687. god. baš kako je car želio, sabor odlučio da se dužnost krunjenja mora izvesti deklarativnim i interpretativnim putem. Tako je bilo, napokon, uklonjeno interpretativnim zakonitim putem »krivo tumačenje« prijašnjih zakona, kako je to spomenula navedena kraljevska poslanica. 3. MOGUĆNOST ŽENSKOG NASLJEDNOG REDA Premda je palatin izjavio 4 .novembra 1687. god. na požunskom saboru da car ne želi uvući u nasljedstvo cijelu kuću austrijsku, nego samo nadvojvode, jer bi inače mogli strani vojvode preuzeti njihove kraljevine, ipak je nadbiskup primas dokazivao da su neke kćerke i sestre postale nasljednicama prijestola, kasnije i kraljicama po mađarskom nasljdnom pravu. Međutim, sadržaj pojma ženskog nasljednog prava iz 1687. godine potpuno je drukčiji, nego što je onaj iz 1712. ili 1723. god. u doba stvaranja pragmatičkih sankcija. Osnovna i bitna je značajka za razliku ovih dvaju pojmova, da se nije pod pojmom ženskog nasljednog reda iz god. 1687. razumjelo nikakvo žensko samovlade. K tome držalo se nužnom predpostavkom da staleži biraju svojoj nasljednici prijestola sukralja, koji je onda kao njezin muž stekao sva kraljevska prava i njima vladao. To je mnijenje bilo potpuno usklađeno prema njihovim državopravnim namjerama i prema primjerima njihove prošlosti. Naprotiv naziranje pragmatičke sankcije iz 1712. god. gdje nasljednica prijestola zakonitim putem ima pravo na samovlade, bilo je sumvremenicima Leopolda potpuno strano. Kako svjedoče saborski spisi, govor primasa bio je općenito prihvaćen, a zaključak ovog dokazivanja, po odluci, morao je biti potvrđen. Budući da je car Leopold bio vezan raznim kućnim zakonima, odredio je staleži ne trebaju raspravljati o ovakvim pitanjima. Gledajući smisao dvaju artikula Josipove krunidbene diplome, gdje mađarski staleži i redovi prenose muško nasljedno pravo po primogenituri na španjolskog kralja Karla II. resp. njegove muške nasljednike u slučaju da Leopoldova muška linija izumre, očito nam je jasno da je nasljedno pravo na izričiti način ograničeno na oba muška potomka, i prema tome izgleda nam da je krunidbena diploma isključila žensko nasljedno pravo obzirom na vojvotkinje. Doduše niti tekst zakona stvorenih 1687/88 godine ne zvuči u ovom pravcu drukčije. Ipak, to nije potpunoma tačno. Požunski sabor 21. novembra 1687. istaknuo je na osobiti način svoje preimućstvo slobodnog biranja u slučaju da ne će ni Leopoldova ni Karlova linija imati muških potomaka. On izričito kaže da: »Penes hoc regnum Hungariae, eiusdem priorem semperque et ab antiquo approbatam consuetudinem atque vetustam libertaem illibate remenaeat«. 10 ) Zaključujemo da je ovaj sabor na osobiti način htio isključiti iz nasljednog reda i nadvojvodkinje i njihove potomke. Međutim car to nije htio. Iz spisa tajnih vijećanja doznajemo da je car želio svakako zapriječiti potpuno isključenje nadvojvotkinja. On je u Josipovoj inauguralnoj diplomi jednostavno ispustio riječ »slobodno« i time barem umanjio mogućnost prelaženja krune sv. Stjepana na drugu kraljevsku dinastiju. Niti izraz »avita et vetus approbata consuetudo« koji nalazimo na početku trećeg članka zakona iz 1687. god. nije smio doći u svojoj cjelovitosti u inauguralnu diplomu. Od pradjedova stečena i stara običajna prava morala su se pojaviti u umanjenoj vrijednosti. Izraz je zamijenjen, kako se gore vidi s izrazom »antiquam consuetudinem«. Pod tim starim običajem mislilo se da bi se moglo pozvati eventualno na izbor kraljica iz posljednje kraljevske kuće, kako je to jednom u davnini bilo. Za to bi mogao i primas posvjedočiti, kako je to već učinio 4. nov. 9 ) Turba i op. cit. p. 209. 10 ) Turba: op. cit. Beilagen No 12 p. 262.
