VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)
Strana - 21
21 darovano splitskoj crkvi, rabi izraze »za uvijek bude svojina svete solinske crkve« (str. 31). Činjenicu, da ta dobra budu ili bolje ostanu svojinom splitske crkve, imala je uglaviti i uglavila je Trpimirova isprava a u doba Mutimira se rodio spor baš o onome, što je od Trpimira već bilo uglavljeno. Riječi njegove isprave in iuris sanctae matris ecclesiae Domnii et Anastasii ... qiiandam mancipando ecclesiam sancti Oeorgii označuju već stečeno pravo splitske crkve. Preko ovog prava Barada je prešao u svom prijevodu (str. 62). Nadbiskup Petar ističe, da je Trpimir crkvu sv. Jurju ispravom pravovaljano uglavio kao posjed splitske crkve i da crkva o tome ima svjedočanstvo. Baradin prijevod: »imamo pisano svjedočanstvo da je predana kao vlasništvo u posjed naše crkve« nije potpuno tačan prijevod riječi isprave: »in nostre iuris ecclesia sub testimonium notifie mancipatam habe mus « (str. 64). Nasuprot je ono »per présentent Privilegium denuo mancipamus« tačno prevedeno sa »po ovoj ispravi ponovno predajemo u vlasništvo« (str. 68). I kod Mutimirove isprave Barada bilježi druge oblike za pojedina imena nego što ih ima Rački. Mjesto Tirpimiro-7 erpimiro, mjesto Puialo-Putalio (str. 62), mjesto Muncimir-Muncimiro (66), mjesto Zelimiro iupano Cleunae-Zelliueco, zupano Cleone (75), mjesto Prisna maccechario-Pristina macherario (76), mjesto Piruana, Zelisto, Zelidedo, Boledrago, Budimiro-P ruade, Zellisto, Zellidedo, Bolledrugo, Bondumero (77), mjesto filio Budimiri, Zelidrago, Prybitecho-filio Bondumiri, Zellidrago, Pribitieco (78), mjesto Dragasai, filii Semicasai, Zitalio, Leledrago-Dragazai, filio Semicasni, Zitalio, Sibidrago (79). Konjekturama, koje je postavio Barada na način, na koji ćemo se još vratiti, tekst i Trpimirove i Mutimirove isprave svakako postaje znatno pravilniji nego što je onaj, kojim je do sada raspolagala naša historijografija. Pa ipak, i ako se dosadanjem tekstu moglo koješta zamjeriti, iz navedenih mjesta ozbiljnih starijih i novijih dijela jasno proizlazi, da su se obje hrvatske kneževske isprave mogle lijepo upotrijebiti sve dotle, dok se od njih nije zatražilo, da dadu i ono, što isprave kao svjedočanstva o događajima pravne naravi, o događajima u neku ruku aktuelnog značenja, ne mogu dati. (Nastavit će se.)
