VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)

Strana - 180

180 U samostanskim šumama bilo je kmetovima zabranjeno sjeći drva bez naročite dozvole priora, a kolje i šiblje tamo, gdje je samostan dao sjeći kolje za svoje vinograde. Za počinjene šumske štete plaćale su se posebne kazne u novcu. Tako se za posječeni hrast plaćalo u ime globe polovina forinte (50 denara). Trećina te kazne pripadala je u ime nagrade lugaru, komu su pripadale u cijelosti manje kazne, koje se poimence ne navadjaju. Seoske je starješine birao prior izmedju boljih i uglednijih podanika. Urbar i opisuje takav izbor, koji se vršio na dan sv. Jurja. Tada bi se pred samostanom sakupili kmetovi za koje se imao obaviti izbor starješine. Prior samostana bi stupio medju kmetove, pa bi se javili oni, koji bi željeli vršiti tu službu, i to obično trojica ili četvorica uglednijih seljaka. Izmedju ovih izabrao bi prior onoga, koji je valjaniji i vjerniji samostanu, te bi ga postavio za seoskog starješinu. Ovaj izbor vršio je prior sporazumno s ostalom braćom svojom. Kaže se u urbaru, da je teško naći takvoga seoskoga starješinu, koji bi bio vjeran samostanu i brižan s težacima. Ovakova je služba obično trajala dulje vremena, jer bi na Jurjevo slijedeće godine prior pitao sakupljene kmetove, da li je njihov seoski starješina komu učinio kakovu krivicu ili nepravdu, pa ako mu se nije moglo takova šta dokazati, ostao bi starješina u službi i naredne godine. Ako je pak seoski starješina bio vjeran samostanu, ostao bi i nadalje u službi unatoč prigovaranju kmetova, jer — kako kaže urbar — takovom starješini imadu kmetovi vazda nešto prigovoriti. Dužnost je bila seoskog starješine paziti, da kmetovi uredno daju svoje dužne težake. Uz to se morao brinuti, da kmetovi na vrijeme davaju samostanu časti i vrše ostala podavanja, pa da ih na odredjene dane donose u samostan. Seoski je starješina morao biti čitav dan s težacima na polju, gdje je vjerojatno pazio, da kmetovi rade i da svoj posao uredno vrše. Tom prilikom bio je dužan paziti i na to, da se kmetovi pristojno i dolično vladaju kod rada. Urbar spominje ružan običaj nekih kmetova, da kod posla na sablazan redovnika i seoskog starješine govore i upotrebljavaju razne ružne i sramotne riječi, dajući loš primjer djevojkama, koje rade s njima zajedno. Stoga je prior u sporazumu sa braćom i čestitim seljacima odredio, da će svaki onaj kmet, koji — bilo u šali bilo ozbiljno — javno upotrijebi sramotne riječi, smjesta platiti samostanu u ime kazne 1 marku (vulgo »gryvnu«) t. j. 60 denara. U koliko ne bi htio platiti tu kaznu, imade ga držati seoski starješina u kladi (in cippo) t. j. u za-