VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)
Strana - 175
175 mjerov zobi (3 bakrena beča, koji se novac kovao u Beču, vrijedila su 1 denar). U koliko koji kmet zapusti svoj vinograd (vulgo »v nerez padne«), tada takav vinograd prema običajima Kraljevstva, smjesta pripadne natrag samostanu, a prior ga može nanovo podijeliti kome hoće. Kmet koji je primio na obradjivanje propali ili zapušteni vinograd, pa ga je nanovo uredio, bio je od tog vinograda oslobodjen svakog podavanja kroz 22 godine. Što se tiče same berbe, urbar preporuča, da se ne da dozvola za berbu drugima prije, dok se ne oberu samostanski vinogradi, i to samostan neka obavi berbu svojih vinograda tri do četiri dana prije ostalih, kako im nebi zli ljudi i psi pustošili vinograde. Slično kao i danas, oni koji beru vinograde posljednji imadu najviše štete. U pogledu sabiranja gornice preporuča urbar, da sam prior ili koji pouzdan redovnik, odmah drugi ili treći dan iza berbe kmetskih vinograda, sakuplja čisti mošt. Urbar ističe, da su prije seljaci-kmetovi sami dovažali gornicu u samostan, ali da su tom prilikom podavali ili loše vino ili su pak miješali vodu u vino. Posebno podavanje u naravi bila je desetina od krmaka (decima porcorum), kao odšteta za žirovinu u samostanskim alodijalnim šumama. Ako su naime kmetovi gonili svoje krmke radi žira u šume samostana, tada su imali dati samostanu u ime pašarine svakog desetoga krmka. Ako je tih krmaka u žiru pojedinog kmeta bilo manje od 10, tada se imalo platiti u novcu za svakoga krmka godišnjaka po 2 denara, a za svakog krmka od dvije ili više godina po 4 denara. Ovo se podavanje za žirovinu plaćalo prije, nego li što je minuo osmi dan, iza kako su krmci pušteni u šumu u žir, kako kaže urbar, da dotični kmet ne bi kasnije izmaknuo ovoj svojoj dužnosti. U jeseni — prije nego li se je počelo tjerati krmke u žir — imao je prior odrediti u koje će se šume tjerati samostanski krmci, a u kojim će se šumama iznajmiti žirovina. Isto tako ubirala se desetina u ime pašarine i od ovaca i koza. U koliko je pako sitne stoke pojedinoga kmeta, bilo manje od 10 komada na paši, tada se radi toga nije mogla dati desetina u naravi, pa se plaćalo u ime pašarine od svake ovce ili koze po 1 denar. Kada su kmetovi gonili krmke u žir ili ovce na pašu u šume, koje su oni uživali, a ne u samostanske alodijalne, tada nisu plaćali nikakove pašarine, ni davali desetine. Urbar govori takodjer o dugovanjima, koja mogu nastati kod raznih podavanja, pa spominje, da se može dogoditi, da se nagomilaju
