VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)
Strana - 170
žaka, to im je ostale težake, u koliko je takove trebao, morao platiti prema slobodnoj pogodbi. Dakako, da su i u ono doba za pojedine vrsti radnja (kopanje vinograda, oranje, košnja i t .d.), koje su se imale obaviti, vrijedile stalne, običajne nadnice. Urbara hrvatske vlastele dosta je sačuvano iz XVI. i XVII. stoljeća, no već su mnogo rijedji urbari iz XV. stoljeća. Ovi posljednji pozivaju se dijelom na još starije, a dijelom su nastali popisivanjem dosadanjeg običajnog prava u pogledu podaničkih odnošaja, kako se to vidi iz samog teksta tih urbara. Ovakovi se naime pozivaju samo na mjesne običaje od davnine (consuetudines antiquae) i na običaje, koji su vrijedili u tom pogledu na čitavom području Hrvatskog kraljevstva (consuetidines huius regni), a ne na kakove ranije pisane statute o podaničkim odnošajima. Ovdje valja spomenuti, da bi se medju najstarije hrvatske urbare zapravo morao ubrojiti statut zagrebačkog kaptola iz g. 1354. On naime sadrži kraj ustanova o pojedinim odnosima kaptola i njegovih članova, te o imovini i prihodima još i ustanove o dužnostima podanika kaptola u pogledu njihovih podavanja u naravi i novcu te raspolaganju imovinom za slučaj smrti. Spomenuti su urbari različni po svom sastavu, a imade ih pisanih na hrvatskom i latinskom jeziku. Neki su od njih izdani u obliku povelje, kao na pr. onaj Ivaniša Ivanovića Nelipića, kneza Cetinskoga iz g. 1436. ili onaj Grgura kneza Blagajskoga za njegove posjede u Brubnu iz g. 1453. Većina ih je pako sastavljena u obliku popisa vlastelinskih — alodijalnih — zemalja i kmetskih selišta, te kmetskih porodica, koje su u posjedu tih selišta. Kod toga se navadja površina obradive zemlje pojedinog kmetskog selišta uz naznaku kulture (oranica, vrt, livada, krčevina, pašnjak i t. d.), a ujedno se spominju i sve dužnosti i podavanja vezana uz posjed takovog selišta. Medju ovakovim urbarima posebno mjesto zaprema urbar pavlinskog samostana u Strezi. Kako je poznato, pavlinski red imao je znatan udio u kulturnom životu našega naroda, pa stoga moguće i nije slučaj, da baš urbar navedenog samostana, po svom sastavu i sadržaju, znatno nadilazi druge dokumente te vrsti kod nas. To nije samo suhoparno nabrajanje selišta i kmetskih porodica na njima uz naznaku njihovih dužnosti, već on prikazuje i sve pravne odnose pojedinca na posjedima tog samostana. Uz to sadrži i obilje bilježaka, iz kojih si možemo stvoriti barem približnu sliku socijalnih i gospodarskih prilika na hrvatskim vlastelinstvima pod konac XV. stoljeća.
