VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)

Strana - 11

11 smije pogaziti, potvrdio je splitskom nadbiskupu crkvu sv. Jurja i time posvjedočio »svoju najveću nepristranost i pravdoljublje«. U crkvi sv. Dujma i Anastazija »prisegom potvrdi svoju osudu«, (st. 67). Iz Mutimirove isprave Klaić je izveo nešto smionije zaključke nego iz Trpimarove. G. 1914. Ferdo Šišić dao je dva prikaza obiju kneževskih isprava, jedan u svojim »Genealoškim prilozima o hrvatskoj narodnoj dinastiji« (Vjesnik hrvatskoga arheološkoga društva, nove serije sveska XIII. 1913. i 1914 , str. 1—18) a drugi u »Priručniku izvora hrvatske historije« (dio I. čest. 1., str. 183—197.; ovdje ih je i preštampao iz Documenta Franje Račkoga). Ova se dva prikaza ne samo medu sobom podudaraju, nego su u prikaz u Priručniku doslovno prenesena pojedina podulja mjesta iz prikaza u Genealoškim prilozima. U jednom i u drugom prikazu Šišić nekoliko puta, sad na jedan a sad na drugi način, sad u vezi s jednom a sad s drugom pojavom, izričito naglašava, da autentičnosti obiju isprava »nema i ne može biti opravdana prigovora« ili da su »posve autentične, jer potpuno pokazuju u svom sastavu sva bitna obilježja IX vijeka«. Ne vidim opravdana razloga, koji bi bio mogao potaknuti Šišića, da tako uporno ističe autentičnost obiju kneževskih isprava, kad uopće s nijedne ozbiljne strane nijesu nikada bile dovedene u sumnju. Nijesu ih doveli u sumnju ne samo ni Lucius ni Farlati nego ni Dümmler u svojoj studiji »Uber die älteste Geschichte der Slawen in Dalmatien« (Sitzungsberichte der philosophisch-historischen Classe der kais. Akademie der Wissenschaften, sv. 20., Beč 1856., str. 393 i 411) a ni Kukuljević, kad je u članku »U koju godinu pada darovna listina Trpimirova« (Arhiv za povjesnicu jugoslavensku, XI. g. 1872., str. 207—216) i u odgovoru Račkomu na njegovu ocjenu prve knjige svoga »Diplomatičkog zbornika« (Arkiv XII. g. 1875., str. 115—116), tražio svaki mogući način, da Trpimirovu ispravu stavi u g. 837. a ne u 852. Ništa sumnjiva na ovim ispravama nije našao Rački ni onda, kad ih je temeljito promotrio i po kriterijima općenite nauke o izvorima i sa diplomatičkog gledišta, kako se vidi iz njegovih mirnih i ozbiljnih studija: »Ocjena starijih izvora za hrvatsku i srpsku povijest srednjega vijeka« (Književnik I., god. 1864., str. 72—73), »Hrvatska dvorska kancelarija i njezine isprave za vladavine narodne dinastije« (Rad 35., g. 1876., str. 3—4 i inače) i »Stari prijepisi hrvatskih isprava do XII. vijeka prema maticama« (Rad 36. g. 1876., str. 142—143). Da je naišao na nešto, što bi mu bilo sumnjivo, bio bi to svakako barem istaknuo u