VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)
Strana - 12
12 svojoj raspravi »Podmetnute, sumnjive i preradjene listine hrvatske do XII. vijeka« (Rad 45. g. 1878., str. 128—150). Šišiću kao da zadaje brige »razmjerno dosta nepovoljna« tradicija isprava (Genealoški prilozi str. 2). Tradicija mu je nepovoljna zbog toga, što je naša historijografija dobila isprave preko Luciusa, iz njegovog »De regno Dalmatiae et Chroatiae libri sex«, a on ih sam nije objelodanio po originalu već po »Registrum privilegiorum arciepiscopatus Spalatensis«, koji je sadržavao »plura privilégia papalia et regalia«, bio sastavljen u XIV. vijeku i ovjerovljen 30. svibnja 1333. Zborniku se zametnuo trag; iz njega je bio u XVIII. vijeku učinjen drugi prijepis u dvije knjige pod naslovom »Donationes« i »Mensa episcopalis«, koje se čuvaju u arhivu splitske biskupije. S obzirom na tu činjenicu primjećuje Šišić: »Prema tome dakle (kako rekosmo), tradicija je isprava Trpimirove i Mutimirove odista dosta nepovoljna, jer osim toga, što se nalaze u društvu dvaju falsifikata, one suponiraju još i češće prepisivanje, jer je samo po sebi jasno, da i onaj »prastari« zbornik, koji je služio kao predložak prijepisu od 1333., teško da je bio stariji od XII. vijeka. One su nam dakle danas poznate, kao iz najstarijega prijepisa, zapravo tek iz Lucija (1866)«. (Priručnik str. 185—186). Autentičnost i tradicija isprava su dvije stvari, koje treba odvojiti jednu od druge. Svi oni momenti, koji govore u korist autentičnosti naših kneževskih isprava, ne mogu ni u najmanjoj mjeri popraviti slabe strane tradicije, a tradicija, sama po sebi, ne može im umanjiti značenje. Kad je naša historijografija došla do ovih isprava preko Luciusa, onda u pogledu kritike dolazi u račun pouzdanost, pažnja i tendencija Luciusova djela (Usp. Bresslau, Handbuch der Urkundenlehre für Deutschland und Italien, 2. izd. Leipzig 1912., str. 99). Iako pristaša Venecije i njezine politike Lucius je stajao više ili manje na onom stepenu kritike i objektivnosti, na kome je uopće stajala historijografija u njegovo doba. «Kano svijestan istraživalac Lucius pušta da govore izvori sami; on smatraše svojom zadaćom samo to, da te izvore kritički poreda, razjasni, u sklad dovede i životom nadahne. U posljednjem pogledu tjerao je pače trezvenost do suhoparnosti bojeći se, da ne bi dugačkim umovanjem svoje misli na uštrb objektivnosti odviše istaknuo, da ne bi elegantnom dikcijom historičku istinu odviše zatro. Lucius pripovijeda samo ono i onoliko, što je i koliko je u vjerodostojnim izvorima našio«. (Rački, Povjesnik Ivan Lučić. Na uspomenu 200-godišnjice smrti njegove. Rad 49., str. 82). U Luciusovim očima registar g. 1333. bit će svakako imao od prilike onoliko vjerodostojnosti, koliko mu i dan danas nauka indirektnim putem može dati.
