VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)
Strana - 100
100 mislili da će tim uvjetom jednom ostvariti svoja »historička i narodna prava« na ove slovenske zemlje kako to vele Kvaternik i Horn, no svakako nisu težili da Anschluss-om pripadnu Austriji te da postanu tako nasljednim pokrajinama Habsburškog dvora što dokazuje njihovo upozoravanje da savezom s ovim provincijama neće nikako da njihova kraljevina bilo što izgubi što bi bilo na umanjenje suvereniteta i integriteta hrv. kraljevine. Bidermannova tvrdnja u djelu »Entstehung und Bedeutung der Pragmatischen Sanktion« da je namjera hrvatskih staleža bila učvršćenje izmjeničnih odnosa radi obrane protiv luraka, potpuno je ispravna u koliko nije uključena u njoj ideja 0 težnji Hrvata za realnom unijom između njih i nasljednih pokrajina. Sigurno je da je Hrvatima morao lebdjeti pred očima slučaj kad je njihov vladalac stavio težište monarhije iz Beča u drugu zemlju, koja nije pripadala kompleksu stare Austrije, jer su išli za što jačom i sigurnijom obranom od svih svojih neprijatelja bili oni dušmani cijelog kršćanstva kao Turčin, bili oni sami Madžari s kojima su Hrvati bili u personalnoj uniji. Nasljedne pokrajine mogle su mnogo više pomoći svoju savezničku Hrvatsku u teškim časovima, kad su u užoj zajednici s hrvatskom kraljicom, koja je stolovala u Austriji, nego kad bi bila ona u Pragu. Zato posve logično proizlazi, produbivši sve odnose Hrvatske sa Štajerskom, Kranjskom i Koruškom, koji su bili uvijek samo obrambene prirode, i imajući pred očima da kraljica mora stolovati u Austriji, kad su hrvatski staleži u svojoj adresi caru izjavili da su odlučili da prihvaćaju obje loze Habsburga sada pa sve do svršetka svijeta, tako da će im vladati austrijska kraljica koja će stolovati u Austriji 1 u veoma prostranim provincijama svojim nasljednim i tako koji će moći ih štititi, majčinski vladati i braniti. MISIJA POSLANSTVA I NJEN USPJEH Car Karlo VI. odredio je da se 3. travnja održi sabor u Požunu. Od svih 24 točaka instrukcija koje je dao hrv. sabor po izabranom odboru svojim ablegatima u Požun, najvažnija je četvrta točka, kojom se nuncijima povjerava da se drže doduše svih prava, sloboština i diploma kraljevine Madžarske, koje su podijeljene i u prilog ovim kraljevinama: »samo neka ne dopuste, ako ikada do toga dođe da se deklaracija i rezolucija o nasljedstvu kuće austrijske, stvorena u sadanjem saboru, a po tome ni statut i artikul o tome, dokine, pače da od toga statuta ni pod koji uvjet ne odstupe«. U saborskom zapisniku ova točka glasi: »4-to: Strogo će se držati javnih prava, sloboština i povlastica kraljevine Ugarske, što su ih izdali blagopokojni kraljevi i na korist ovih kraljevina, pa neće dopustiti da se od ustanove i odluke što se stvorila sada na saboru o nasljedstvu prejasne kuće austrijske, pa potom od odredbe i članka što postoji odustane«. Poslanstvo, pak, koje će se pokloniti u ime staleža i redova svojem kralju, te mu čestitati na srećni povratak iz Španjolske, dobilo je zasebnu instrukciju. Poslanicima su određeni: biskup i banski namjesnik grof Emerik Esterhazy, grof Ivan Draskovic, grof Franjo Krsto Delišimunović i protonotar Juraj Plemić. U prvoj audijenciji poslanici će čestitati caru, a u drugoj će izvršiti svoje specijalno poslanstvo prema instrukciji. U dvjema točkama ovog naputka istaknuta je samosvojnost hrvatskog kraljevstva. Poslanici su morali — offere et commendare — svoju rezoluciju caru, a ne moliti potvrdu svoga statuta što potpuno odgovara njihovom pravno-diplomatičkom položaju. Ablegati su morali sadržaj rezolucije da priopće caru, te da mu ju preporuče na prihvat, jer je statut bio anticipirani izbor, te se ne može tražiti da izabranik taj izbor svojom sankcijom potvrdi, nego da ga naprosto prihvatiti. 70 ) U petoj točki instrukcije nalaže se poslanicima da traže od kralja povelju ili diplomu vječne sigurnosti, kojom će Hrvatskoj kraljevini potvrditi sva prava, privilegije, prerogative i poprimljene običaje, pa da će sve to nepovrijeđeno čuvati, zaštićivati i održati ne samo on sam, nego i svi njegovi nasljednici obojeg spola. 71 ) Prof. V. Klaić nazrijeva u ovoj točki, da hrvatski staleži ne traže od kralja potvrdu prava Madžarske kraljevine, koliko se ona tiču i hrvatskog kraljevstva nego samo prava i povlastice posebno hrvatskih. »Možda se, kaže Klaić, to navlastito 70 ) Acta congr. (1710—1728.) p. 77. 71 ) Acta congr. (1710—1728.) p. 77.
