VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)
Strana - 101
101 samo zato učinilo, da se tim ma i neizravno ukloni potvrdi trećeg člana ugarskog sabora od god. 1687., kojim je Ugarskoj bila zajamčena sloboda izbora nakon izumrća muške loze Habsburga. Nagađanje to postaje još vjerojatnije, ako se peta točka naputka za bečke ablegate isporedi s četvrtom točkom instrukcije za nuncije na madžarski sabor u Požunu, gdje se kaže neka rečeni nunciji pristaju uza sva prava kraljevine Madžarske, ali da od rezolucije hrv. sabora nipošto ne odustanu«. Druga je značajka što otskače u ovoj petoj točki, da su Hrvati sigurni da će Karlo primiti njihovu ofertu, jer već unaprijed traže da on potvrdi njihova prava. Ovo nas mnogo potsjeća na jaku vezu biskupa Esterhazya s carskim dvorom, a osobito na spomenuto pismo carice Eleonore 17. studenog 1711. biskupuEsterhazyu, iza kojeg odmah sazivlje rečeni biskup hrv. sabor s namjerom da predloži na njem neku zamašnu stvar, ali u posljednji čas kao da se predomislio. Da bude stvar sa svih strana opravljena, ablegati su napokon dobili i »credentionales« vjerovno pismo s kojim je hrv. sabor sve predao u njihove ruke. Oni su morali izraditi da budu što prije primljeni u audijenciju cara i dobili diplomu vječne sigurnosti. Iz prvih redaba Patačićevog memoara razabiremo da su izabrani nunciji za Beč sastavili prethodno pismo, adresu, u svoje ime na kralja, u kojem su naveli da je propozicija o ženskom nasljedstvu potekla od nijh, te da su nakon mnogih poteškoća ipak uspjeli; zatim da će ga naskoro kao poslanici obilati je izvijestiti o čitavoj stvari. Dalje napominje Patačić da je to pismo i hvalisanje poslanika kod razboritih ljudi, a naročito među Madžarima, izazvalo velike prigovore. Da su Madžari rogoborili na Hrvate, to je posve razumljivo, jer se to kosilo s njihovim interesima. Kardinal Kristijan August piše iz Požuna caru Karlu VI. 10. travnja iz kojega se vidi da su Madžari mislili pače da naša pragmatička sankcija naručena dvorska komedija kojoj su morali i oni jednom aktivno prisustvovati. Nadalje Patačićev memoar nas obznanjuje da su drugom polovinom travnja stigli hrv. ablegati u Beč, no da je manjkao grof Delišimunović, jer je bio zabavljen krajiškim poslovima. Međutim on je bio zapravo teško bolestan, te je već 2. svibnja umro. Oko 24. travnja poslanici su bili u kraljevoj audijenciji. Kralj ih poslije lijepog primitka naputio na neke svoje osobito povjerljive ministre koji su ih primali s osobitim počitanjem, pače su ih pozivali k sebi u goste. Napokon Patačić zaključuje u ovom odlomku da su svi očekivali da će sada, povodeći se za Hrvatima, i madžarski staleži prihvatiti žensko nasljedstvo. No prije nego su hrvatski ablegati došli k caru, grof Seilern, začetnik austrijske pragmatične sankcije, u travnju mjesecu nekoliko puta je potaknuo lrvatske poslanike da već podastru projekt, kako bi se mogao postići prihvat zasnovanog nasljednog zakona na požunskom saboru, koji je bio na domaku, i mimoići spor hrvatsko-madžarski koji je prijetio da pomuti željeni tok raspravljanja. Projekt su zaista poslanici predali caru, samo što nije poznato kada je zaoravo> no, svakako do 2. svibnja kad je umro grof Delišimunović, kako to zaključuje Vanino, koji je i našao dotični spis, odakle i znademo za rečeni projekt, među neregistrovanim aktima isusovačkog kolegija zagrebačkog, u kr. madžarskom državnom arhivu u Budimpešti. U ovom projektu prva je poteškoća ablegata što se madžari protive rezoluciji zbog toga što su ju gospoda staleži Hrvatske stvorili, a da nisu njih obznanili o tome. Rješenje je jednostavno. Kralj bi dao obično pismo ablegatima kod kojeg ne bi trebala surađivati madžarska kancelarija, s kojim bi se zahvalio na vjernosti hrv. staleža i da će se za nju odužiti. S ovim pismom postigla bi se dvojaka korist: s jedne strane madžari bi uvidjeli kako kralj nije prezreo vjernost hrv. staleža, ali kako bi on ipak želio da čuje glas i odluku od madžar. staleža. S druge strane, pak, Madžari bi po svoj prilici prestali sumnjati da je tu rezoluciju car naručio kod hrv. staleža, i ne bi im došla pomisao da su ih Hrvati pretekli i oteli zaslugu, nego radije da car želi ovakvu revoluciju ne posebnu hrvatsku ,posebno madžarsku, nego sjedinjeno. Gospodi pak hrv. staležima dostajaće imati tako pismo i k tome još »jučerašnja osiguracija« te »deklaracija Njeg. Veličanstva koju ima na srcu o cijeni hrvatske vjernosti«. Druga poteškoća predstavlja predlaganje pitanja o nasledstvu u prvom madž. saboru koü slijedi. No, i ovdje se loš učinak može izbjeći ako se najprije o tome progovori s ličnostima knie imaju jaki utjecaj na sabor, ali koje su ujedno na posebni način povjerljive. Zatim, poslanici županija sastaće se najprije, daće kona-v*
