VJESNIK 7. (ZAGREB, 1937.)
Strana - 4
4 se samostanov posjed proširuje na taj način, što mu kralj dariva i jedan dio svog privatnog dobra (que est propria nostra). Kralj Stjepan IL, koga je osjećaj velike pobožnosti odveo u samostan, sada, kada je došao na prijestolje, obdariva splitski ženski benediktinski samostan onako, kako je pred deset godina obdario samostan Sv. Stjepana. I jedan i drugi obdariva zemljištem svog vlastitog posjeda. Kako je Stjepan II. svojom ispravom potvrdio Zvonimirovu darovnicu, tako je veza između ovih dviju isprava ne samo prirodna nego i potpuno jasna u svakom smislu. Najprije pravno djelo, koje je dokumentirano i jednom i drugom ispravom, zaostaje, kako je već spomenuto, 0 ) za pravnim djelima dokumentiranim i Zvonimirovim ispravama i ispravama njegovih predšastnika. Za opatice je sticanje novog posjeda u Zvonimirovo doba i potvrda tog dobitka u Stjepanovo moglo biti od velikog značenja, ali ni za jednoga a ni za drugoga kralja nije to moglo biti djelo od bilo kojeg većeg značenja. To opravdava brigu opatica, da se odluka o dobru Pustici protegne i na jedan njegov pripadni dio, na neki mlin, o kome je riječ u dodatku Zvonimirovoj ispravi, i da se polvrda te odluke sa strane Stjepana II. protegne ponovno na taj mlin, ali isto onako, kako je bilo u Zvonimirovoj ispravi, da spomen o mlinu ostane u dodatku. Briga opatica za samostanovo imanje upućuje na pomisao, da je i jedna i druga isprava sastavljena od primaoca, da je primaoc došao sa već sastavljenom ispravom kralju, da bi dao svoj pristanak i na pravni posao i na njegovu dokumentaciju. Kao isprave izrađene od primaoca lakše su mogle biti prilagođene tipu privatnih isprava nego javnih. Već je spomenuta invokacija Zvonimirove isprave In Christi nomine, koja je vrlo blizu invokaciji privatnih isprava 10 ) i koja se vraća i u Stjepanovoj. Jednaka je i intitulacijai, u Zvonimirovoj Ego Suinimir nutu dei Chroatorum et Dalmatinorum rex, u Stjepanovoj Stephanus ego, nutu dei Chroatorum et Dalmatinorum rex. Vrlo je uska veza između naracija. Zvonimiru, dok sjedi na prijestolju, dolaze ljudi raznih slojeva, da odluči u njihovim poslovima; tako je i sa Stjepanom II. Dolazi opatica splitskog ženskog benediktinskog samostana i Zvonimir joj svojom regali potestate podjeljuje dobro Puslicu. Na Stjepana II. upućuje molbu, da joj Zvonimirovu darovnicu pari modo immo meliori a nostra regali dignitate cum nostri impressione sigilli roborari. Prijetnja duhovnim kaznama za prekršitelje odluke glasi u obim ispravama: trinum et unum deum habeat iratum, et CCC e ) Vjesnik III., 185—186. 10 ) ib. str. 184.
