VJESNIK 5. (ZAGREB, 1931.)
Strana - 135
135 izreći ne mogu.« (»Rex itaque et omnes sui celeriter fugiendo uenerunt in Hungariam. Thesaurum autem regis, et omnes qui celeriter fugere non potuerunt Kuni rapuerunt. Tanta strages ibi fuit, quod raro hungari in tanta strage fuerunt. Qui autem ex hungaris in silu's cuaserant, pre necessitate famis soleas calceamentorum suorum assando comedebant. Quid plura? Tanta tunc pericula facta sunt, que dici non possunt«) Iza ovakova strašnoga iskustva sasvini je razumljivo, da je Koloman, videći pred sobom na granici jaku vojsku hrvatsku i ne hoteći varavoj ratnoj sreći povjeriti odnosno na kocku baciti sudbinu svoju i vojske svoje, radije pokušao, da se mirnim putem nagodi s Hrvatima. Cijelu nam ovu situaciju i s Kolomanove i s hrvatske strane lijepo razjašnjuju i potvrđuju dvije rečenice iz t. zv. memorijala splitskoga arhiđakona Tome, gdje stoji: »Hrvati pak čuvši za dolazak krlajev (= Kolomanov), sakupiše svoju vojsku i pripraviše se za boj. Kralj pak doznavši da su se skupili, posla k njima svoje glasnike, hoteći s njima ljubazno postupati i ugovor s njima sklopiti, kako budu htjeli.« 30 ) Odnošaj se prema tome sada posve promijenio, jer Koloman ne kani više s oružjem u ruci da nastupi protiv Hrvata, nego da sporazumno oživotvori tobožnje svoje teoretsko baštinsko pravo. No kako su Hrvati po davnom svom običaju o svim krupnim poslovima kraljevstva odlučivali u skupštini, tako po memorijalu Tome arhiđakona (o. c. ed. Rački p. 58 i 59) učiniše i sada: »Chroates audita legacione domini regis, inito consilio. (Hrvati saslušavši poslanstvo gospodina kralja sastadoše se u vijeće). Sad je upravo eto došao odlučni čas, u kome su prvaci hrvatskoga kraljevstva imali da riješe pitanje nasljedstva i da se odluče, da li će priznati Kolomanovo shvaćanje baštinskoga prava nasljedstva u Hrvatskoj ili će započeti rat. Budući da je tad opća politička situacija u Hrvatskoj bila vrlo kritična, jer su s jedne strane hrvatske zemlje ugrožavali Mlečani, a s druge je opet strane bilo bojazni i od eventualnih prolaza križara, pa sad eto i navala Madžara, to je u vijeću hrvatskih poglavica preteglo mišljenje, da bi se valjada u zajednici s Madžarima lakše mogli braniti od drugih neprijatelja, te zaključiše prihvatiti ponudu Kolomanovu. (Smičiklas: o. c. I. p. 263.) Taj zaključak saborski ponesoše u tabor kralju Kolomanu dvanaestorica župana odnosno poglavica od dvanaest hrvatskih plemena, a: kralj 30 ) »Chroates uero audientes de aduentu regis congregauerunt exercitum suum, et preparauerunt se ad pugnam. Rex uero audita congregatione ipsorum misit suos nuncios uolens ipsos graciose tractare: et pacta cum eisdem, ut uoluerint, ordinäre.« (Torna arhid.: »Historia Salonitana« ed. Rački p. 58.)
