VJESNIK 5. (ZAGREB, 1931.)
Strana - 131
131 u susret došao »Vincurius comes Bellegratae« (t. j. Merkurije župan erdeljskoga Biograda) s 5000 vojnika i odatle nju i one, koji su s njom došli, dopratio kralju Kolomanu u Ugarsku (»eamque cum his, qui cum ea venerunt .... usque ad regem perduxit«). 26 ) Najveće bi težište za vlast Kolomanovu u Hrvatskoj u ovom pripovijedanju bez sumnje bilo na riječima »qui juris regis Ungarorum est«, jer bi prema tome hrvatski krunidbeni grad Biograd na moru već u svibnju 1097. bio u vlasti Kolomanovoj, ali te su riječi kasniji umetak u spisu Gaufredovu, pa lijepo i kritički obzirom na ovo obrazlaže Rački (Borba R. XXX. s. 127. i 128. bilj.): »Sjelo indi Vinkuriju nije bila hrvatska »Alba« = Belgrad nego ugarska (Belegrata, Belgrad). Nu glavna se sila polaže na one rieči, koje su domenute o vlasti pod koju je »Alba« spadala, naime na umetak: »qui iuris regis Ungarorum est«; te se odavle izvodi, da je Hrvatska već god. 1097. priznavala Kolomana kraljem svojim, pošto jedan od prednjih gradova njezinih Belgrad, bijaše tada »iuris regis Ungarorum«. Ovdje se indi polaže veća sila na rieči daleka pisca sicilskoga i na text njegova spisa, koj (i) je po priznanju samih izdavatelja dosta pokvaren do nas došao, nego li na tečaj dogodaja, koji izključuje mogućnost, da je bud Vladislav bud Koloman do god. 1096./7. mogao zavladati Belgradom i hrvatskim primorjem. Rogerova kći mogla se izkrcati u belgradskoj luci, a da je ona i hrvatska bila; tè je iz ovoga čina mogao Gaufred zaključiti, da Belgrad pripada Kolomanu; niesu li one rieči umetak, odnoseći se na dobu poslije 1102. godine, kada je Koloman u Belgradu okrunjen bio i tako ime ovoga grada pronielo se čak u Siciliju. Factum je, da je Almus poslije kolovoza 1095. i sliedećih godina u Ugarskoj bio, da tada u cieloj Hrvatskoj do Drave ne ima traga ugarskoj vlasti. Ako Koloman nije onih godina živio u očitom neprijateljstvu s Hrvatskom: zar je toli nevjerojatno, da si (je) od Hrvatske državne vlasti izhodio dozvolu, da njegovo poslanstvo dočeka zaručnicu u luci hrvatskoj, u koju (je) imala ona iz Sicilije doploviti?« No dr. Šišić, koji se u svom »Priručniku« (Zagreb 1914. s. 383. i dalje) dao per longum et latum na »pobijanje« Račkoga, kome štoviše prigovara i tendencioznost (»To je on [= Rački] nesumnjivo učinio s tom tendencijom« ...), eda bi se uz ovakovu stvarnu i kritičku argumentaciju Račkoga bilo ikako još mogla održati njegova hipoteza —, prebacuje važnost i težište s riječi »qui iuris regis Ungarorum est« na broj od 5000 vojnika, i na taj broj postavlja svu težinu veleći (str. 387.): »Težina onih riječi Gaufredoviti naime 26 ) Rački: Documenta s. 478.
