VJESNIK 4. (ZAGREB, 1929.)
Strana - 111
Ill — zaključuje ta krasna priznanica — svi smo potrebni, kao teško bolestan lijeka. 8 Pod vodstvom Vitelićevim gradnja se po malo nastavljala i bude konačno dovršena. Crkva se nije gradila nova već je za prvi početak služila Franjevcima crkvica BI. Dj. Marije uz koju je taj samostan podignut. Kako je novi samostan izgledao nije nam nigdje zabilježeno. Po svoj prilici, da je bio dosta malen i većim dijelom gradjen od drva. Po pripovijedanju nekih Franjevaca u Samoboru čuo sam, da taj samostan nije stajao na mjestu, gdje stoji današnji već za kojih 20 metara južno od njega ondje, gdje je danas samostansko trsje. Jedva što su se Franjevci smjestili u svoj novi — teškom mukom podignuti — samostan i počeli blagotvorno djelovati, zateče ih nakon 20 godina teška nesreća. Godine 1640. porodi se u samostanu vatra, koja ga skoro do temelja uništi. Pomoću samoborske općine i okolišnjeg naroda, koji su Franjevcima od početka samostana rado išli na ruku, počeli su samostan i crkvu popravljati. U jednom pismu od 1646. god. spominje tadanji gvardijan samoborski O. Franjo Tremanini izričito, da su njemu i njegovoj redovničkoj braći, kad su iza požara ponovno gradili samostan, Samoborci i drugi susjedni dobročinitelji velikom skrbi i naporom dovažali kamen, pijesak, vapno i ostale potrebite stvari kod gradnje. Cijeli posao obnove izgorjeloga samostana i crkve osobno je rukovodio i nadzirao sam Tremanini. I ovaj velikim trudom i žrtvama obnovljeni samostan nije bio dugoga vijeka. Jedva nešto preko pedeset godina služili su Bogu u njemu duhovni sinovi asiškog sveca. Kako razabiremo iz molbe samoborskih Franjevaca upravljene na hrvatske staleže i redove g. 1711., kojom mole potporu zemlje, da uzmognu podići novi samostan i crkvu, bio je tadanji samostan star, vrlo trošan, tijesan za udobno stanovanje i neprikladan, da se u njemu smjesti novicijat, kako se to namjeravalo. I crkvica je bila odviše malena te se nije mogla u njoj razviti poželjna duhovna pastva. Godine 1712. započnu Franjevci graditi novi, mnogo veći i čvršći samostan, koji još danas postoji. Za ovu gradnju stekao si je osobitih zasluga provincijal O. Franjo Uzolin. Ne samo, da je na sve moguće strane sakupljao milodare, nego je sklonuo i svog prebogatog brata Ivana Uzolina, da je za gradnju poklonio veliku svotu novaca. Bez ove pomoći kasno bi bio samostan gotov prem se gradnja i onako dosta otegla pošto se radilo ponajviše 8 Ovo pismo nalazi se u prijepisu u franjevačkom arkivu u Samoboru, Gl. Vjesnik zemalj. arkiva IV. Str, 127.
