VJESNIK 3. (ZAGREB, 1928.)
Strana - 33
Kurkenijem, volio je radije dati svoj grad caru. A patricij Konstant imao je kod sebe zastavu, 201 ) i dade ju patriciju Asotiju ili Kiskasiju. A ovaj uze ju i obavije ju na koplje, 202 ) i predade patriciju Konstantu rekavši : »Postavi ju gore na zid, da svi znadu, da je carev od današnjega dana ovaj grad«. 1 učinivši to patricij Konstant i postavivši zastavu gore na zid, i uskliknuvši prema običaju na počast carevom romanjskim, time je svima postalo objavljenim, da je patricij i Kiskasi zvan, grad Adranuci prikazao caru. A David veliki (ô ui-rac) 203 ) nije svoju zemlju davao caru, ma da sasvim blizu graniči turmi Akampsi i Murguli. Patricij sad Konstantin podastre caru dva izvješća, te ih pošalje; jedno, koje je sadržavalo, kako je Kurkenija podigo na magistra, i kako je Kurkenije primio magistrat i cara aklamirao, a drugo, koje se ticalo grada Adranucija, i kako je isti primio od patricija Asotija i Kiskasi zvanog; te da veliku razmiricu i neprijateljstvo imaju medju sobom patricij Asotij sa zetom svojim magistrom Kurkenijem ; pa neka car pošalje pomoći, da se posada stavi u grad, i da — ako je moguće, dodje i domestik shola. Videći ovo Iberi, magistar Kurkenij i magistar David, brat kuropalata Asotija, pisahu caru ovo : »Ako to prihvati carstvo tvoje, i udje u sredinu zemlje naše, mi ćemo izaći iz podaništva (SooXtôaswç) carstva tvoga, i bit ćemo sa Saraceni, kad već moramo imati sa Romajcima vojna i ratova, i kad moramo prisiljeni vojsku dići protiv grada Adranucija i same Romanije«. Saznavši to (car) i iz pisama prijerečenih arhonata, i čuvši ovo od njihovih izaslanika, poboja se, da se nebi združili sa Saraceni i izveli vojske iz Perzije protiv Romanije, zaniječe to veleći : »Nijesam ja pisao protospataru Konstantu manglavitu ob ovome gradu i zemlji njegovoj, da ju zauzme, već je on to učinio iz vlastite, tako reći, nerazboritosti«. 204 ) A ovako je govorio car, hoteći ih posvema uvjeriti (izliječiti), a pokazao je i sam protospatarij Konstant i manglavit, carsko pismo (xsXeoatç), koje je sadržavalo grdnje i prikore : »Tko ti je naložio, da to učiniš? Nego radije izadji iz grada, pa uzmi sa sobom Asotija, sina upokojenoga Adranasija kuropalata, pa ga dovedi ovamo, da ga odlikujemo kuropatatskom čašću njegova 2<n ) OXajiooXov = vexillum. Cf. gl. 29. 30, 49. — Ducange. Gloss. 2°2) xovTàpwv, verutum, venabulum, telum, hasta, spiculum, ßeXoa, Sopu. Ducange: Gloss. 203) Méyaç drži Manojlović, p. 147. op. 2., da znači „stari". Manojlović to otuda zaključuje, što se Sntbat i David uporedo spominju sa svojimi unuci, pa se za to označuju, kao „djedovi" sa oznakom 6 fjiyac. Medju monasi j^ac znači: abbas, hegumenos, vel certe major natu, pa takoovo Manojlovićevo mnijenje nalazi u tom potkrepu. Sr. Ducange: Gloss, sub: Méyaç. 20 *) Car dakle, da ne učini još veće zlo, mora u svojoj politici uzmaknuti, pa napustiti već postignuti uspjeh. Ovo je svakako iza Romana bilo poučno, kako je i za politiku bizantskoga carstva, karakteristično. 3
