VJESNIK 3. (ZAGREB, 1928.)

Strana - 202

202 Za Brački Statut i njegove Reformacije ističe dr. Kadlec, da spadaju u onu skupinu dalmatinskih Statuta, koji uredjuju samo proste odnošaje pučanstva, koje se u glavnome bavi vinarstvom, stočarstvom, zemljoradnjom, vrtlarstvom, ribarstvom i obalnom plovidbom. Tu je dakle u prvom redu pravo seoskog puka, kakovo je i u statutima korčulanskom, hvarskom, poljičkom a i u nekim drugima. Statuti gradova Zadra i Dubrovnika sadržavaju naprotiv pravo gradskog stanovništva, koje i živi drukčije nego seoski puk. Otočni su statuti kud i kamo manje natrunjeni tudjim življem nego li statuti dalmatinskih gradova. Brački Statut spada već po tome u istu kategoriju, u koju i statuti korčulski i hvarski a osim toga, otoci Hvar i Brač nijesu živjeli samo uz jedne te iste životne uvjete, nego su neko vrijeme dijelili i jednu te istu sudbinu. Od god. 1145. potpadao je Brač, kao i Hvar, pod mletačku vlast i pod ujom ostao do god. 1357. God. 1413. bijaše kralj Zigmund dozvolio Dubrovačkoj Republici, da zauzme otoke Korčulu, Hvar i Brač. Na dubrovačku upravu upućuje pog. 54 četvrte knjige bračkoga statuta. Izdavač ističe slaganje triju prvih knjiga bračkog i hvarskog statuta, uzimlje, da je jedan statut jednostavno prepisan iz drugoga a, kako je brački stariji, tako je jasno, da je on bio uzorom hvarskomu. Prema tome kod spremanja izdanja bračkog Statuta, a naročito uz pomanjkanje rukopisa razne redakcije, hvarski statut ima značenje druge varijante. To naročito vrijedi u onim slučajevima, kada treba ispraviti neke grješke štampanog izdanja bračkog statuta. Dubrovački Statut god. 1272. postao je pak vrelom za nekoje glave o pomorskom pravu. Kao što je i sam Statut dvaput redigovan, tako se i njegove Reformacije sastoje od dva dijela. Prva je knjiga nastala na izmaku ugarskoHrvatskôga gospodstva a druga i treća su redigovane tek godine 1655. Vrela objelodanjena u zbirci »Diversi publici decreti, termination^ privilegi et indultk sežu do god. 1655. Njih nastavlja onaj materijal, koji je objelodanio Ciccarelli. Kod. upotrebe ovog materijala izdavač je imao da se bori s raznim poteškoćama s razloga, što je Ciccarelli postupao sa svojim izvorima po miloj volji pa se nije držao ni kronologije a ni sadržaja samih izvora. Pošto je usporedio Ciccareflijev materijal s ostalim već upotrijebljenim materijalom i izostavio ono, što je uzeo iz drugih izvora, izdavač se odlučio, da zadrži njegov raspored gradje. Tako se u ovom izdanju nalazi čitav onaj novi materijal, koji je donio i Ciccarelli. Prof. Kadlec i Jugoslavenska Akademija zadužili su mnogo nauku ovim lijepim izdanjem jednog zanimivog statuta, koji može da u raznim smjerovima posluži naučnom izučavanju. Požaliti treba onaj veliki broj štamparskih pogrješaka, koje su doista, i ako ne sve (usp. str. XX.), ispravljene na kraju knjige. Izdavač spominje, da su drugu korekturu vršili dr. Marko Kostrenčić i dr. Djuro Körbler; bilo je dakle dovoljno mogućnosti, da se ovom poslu posveti više pažnje. Josip Nagy. Luigi Schiaparelli, Avviamento alio studio delle abbreviature latine nel Medioevo. Firenze, Leo S. Olschki, 1926. 99 str. i 4 tabl. Paleografski udžbenici i priručnici ne zauzimlju prema kraticama jedinstveno stanovište. Dok na pr. Paoli, Thompson, Bretholz i Barone prikazuju, ovaj vrlo važan problem kod čitanja sredovječnih rukopisa i isprava vrlo kratkoj sumarno upućujući na glavne načine odgonetanja kratica, a Friedrich nešto opširnije (Učebna kniha str. 20.7—216), posvećuje mu Prou 56 stranica svog priručnika i. dodaje pri kraju knjige vrlo dobar riječnik latinskih i fran-