VJESNIK 3. (ZAGREB, 1928.)

Strana - 159

hrvatsku državu. A takova bijaše ona i poslije god. 1085. za vladavine Dimitra Svinimira«. Taj unutrašnji mir i slogu u državi ističe napose sâm kralj Zvonimir u svojoj ispravi od 1083. god. (Cum gracia dei

... quies in regno meo uigebat) veleći, kako je tada običavao obdarivati svoje vjerne (fidèles meos), pogotovu službenike Božje, držeći pravednim, da nitko ne bude isključen od dobročinstva njegovih

67

) (ut nemo a beneficencia nostra excludatur). Iz tih riječi izbija dobrota i ljubav kraljeva prema svim njegovim vjernima, napose prema crkvi i svećenstvu, što je on i svojim djelima zasvjedočio. Premda je Zvonimir bio iskreni prijatelj papin i latinskoga svećenstva, ipak nesamo da nije progonio pristaše slavenskoga bogoslužja, nego je štoviše za jednoga svoga pohoda obdario glagolaški benediktinski samostan Sv. Lucije kod Baške na otoku Krku »ledinom« (zemljom). Tu je darovštinu kraljevu ovjekovječio u kamen uklesanim glagolskim natpisom u crkvi Sv. Lucije oko 1100 god. opat Držiha veleći: »Az'b opatb Drbžiha pisahT> se o ledine, juže da ZT>vT>nimirr> krali) hrBatbskb, vi> dni svoee rt svetuju Luciju is'bšed'b

68

)«. Taj je glagolski natpis vrlo važan nesamo zato, što je to najstariji natpis hrvatskoga jezika pismom glagolskim, nego i zato, što je tu lijepo istaknuto narodno ime kraljevo kao i ime naroda, kojim vlada: »Z'bV'Lnimir'b krali) hr^vattsk

!>«, pa i zato, što nam dokazuje, kako je kralj Zvonimir bio gospodar i na otocima bivše bizantske Theme Dalmacije, medu koje je pripadao i otok Krk. Dragocjen je taj glagolski spomenik i stoga, što on svojim pismom čini prijelaz iz starije oble t. j. zajedničke slavenske glagolice k novijoj uglastoj t. zv. hrvatskoj glagolici

69

). Kralj je Dimitrija Zvonimir s punim pravom mogao tad poput Petra Krešimira uskliknuti: »Svemogući Bog proširio je moje kraljevstvo po kopnu i po moru«, ali uza svu moć i snagu njegove države trla ga je ipak potkraj života silna briga, što mu je smrću sina Radovana utrnula goruća želja, da postane osnivačem nove, moćne i jake hrvatske narodne dinastije, što je fatalno bilo za svu potonju hrvatsku povijest. Obzirom na smrt hrvatskoga kralja Dimitrije Zvonimira 87

) Rački: Documenta, s. 140. 88

) Rački: Documenta, s. 487. i 488. — Prema tome je jasno, da niti kralj Dimitrija Zvonimir, koji je od hrvatskih kraljeva bio u najprijateljskijem odnosu s papom, nije bio »odlučni protivnik zdravih narodnih težnja«, niti su »Hrvatski vladari predali Latinima dušu hrvatskoga naroda i tako ga najzad naveli na to, da je sebe predao tudincu«, kako piše Šišić (o. c. I. 1925.) na str. 649. 6fl

) Rački: Staro-hrvatski glagolski nadpis u crkvi sv. Lucije kod Baške na Krku (Starine VII. 1875.) s. 160.—163. — Šišić: o. c. 1925. s. 582. i 583.