VJESNIK 3. (ZAGREB, 1928.)
Strana - 142
142 italische Gebiete), koje je Grgur danskom kralju pred oči stavio kao zamamni cilj, da dobije njegovu pomoć, da protjera Normane iz onih zemalja. ..« Pa upravo je začudo, kako je kod onako jasnoga odnošaja između pape kao lenskoga gospodara i otpornoga vazala Roberta Guiskarda, kojega je papa Grgur VII. zbog vazalske nevjere i otimačine dobara u onaj mah želio satrti, pa kod onakove uzročne veze između događaja u južnoj Italiji i papina pisma upravljenoga mjesec dana prije ponovnoga izopćenja iz crkve Roberta Guiskarda danskom kralju Sweinu II. Estridsonu, u kome papa vapi za pomoć nuđajući mu kao protivuuslugu za jednoga od njegovih sinova »vrlo bogatu pokrajinu uz more« (»provincia quaedam opulentissima iuxta mare«), koja je nedaleko od Rima (»non longe a nobis«) — mogao još i u najnovije doba dr. Ferdo Šišić u svojoj »Povijesti Hrvata« (1925. s. 543. i 544.) iznijeti u opreci sa svim istraživačima onoga doba, onako smjelu hipotezu veleći: »One se papine riječi naime sasvim providno odnose na hrvatskodalmatinsku državu i ni na koju drugu«. To je s tim čudnije, što hrvatski kralj Slavic nije niti bio vazal papin ili od pape proklet, niti je hrvatsko-dalmatinska država za Slavića bila papino leno, kojim bi papa mogao raspolagati po svojoj volji 19 ), a isto tako nije ni Dalmatinska Hrvatska bila »vrlo bogata pokrajina«, pa se na nju nikako nijesu mogle ni odnositi riječi u papinu pismu (»provincia ... opulentissima«) kao što nije bila ni nedaleko (»non longe«) od Rima, nego je uistinu rekao bih, bila trans mare a Roma t. j. preko Jadranskoga mora i po načinu putovanja u ono vrijeme baš daleko od Rima, pa ni pristaše slavenske liturgije nijesu nikako bili heretici, kako su ih njihovi neprijatelji papi klevetali. No budući da se dr. Šišić najviše hvata upravo za riječi u papinu pismu »viles et ignavi — heretici«, to treba istaći, tko dobro pozna ćud pape Grgura VII. i njegov postupak s protivnicima, koji je njemačkoga kralja Henrika IV. nesamo pustio tri cijela dana da stoji u pokorničkom odijelu pred Canossom, nego ga je u pismu od 31. X. 1076. nazvao: kraljem simonista ili simonističkih heretika (»ex altera parte symoniaci cum Henrico, rege eorum, décréta 1B ) Takovim lenom nije bila hrvatsko-dalmatinska država niti u doba kralja Dimitrije Zvonimira, što priznaje i sâm Sišić (Pov. Hrvata 1925. s. 565. i 566.) veleći: »Ali iz obaveze Zvonimira Grguru VII. bilo bi veoma pogrešno izvoditi, da je hrvatsko-dalmatinski kralj ovom krunidbom postao ono, što je primjerice bio južnoitalski normanski vojvoda, naime papinski vazal u svjetovnom državopravnom značenju ove riječi, jer je vazal svoju zemlju primao u leno od pape, koji se smatrao pravim i jedino legalnim vlasnikom njezinim. Dmitar Zvonimir pak u prvom redu samo se priklonio doktrinama Grgura VII. o odnosu između svete stolice i svjetovnih vladara, a u tome je odista ... punim pravom gledao i vidio najjači oslonac za održanje svoga položaja«.
