VJESNIK 2. (ZAGREB, 1926.)
Strana - 96
96 bilo više smisla, znanja i mara, bilo bi se poštedilo jednu naučnu instituciju i njezine članove od vrlo mnogo administrativno-političkog rada, koji na njih ne spada i za koji su pozvane druge državne oblasti, u prvom redu državni arhivi, koji, kako pokazuje rad u drugim državama, pripravljaju sklapanje arhivskih konvencija, sklapaju ih i provadjaju u cjelini, držeći se uvijek načela moderne arhivistike, koja uvažava i znanstvene i administrativnopraktične pa i političke interese. Rad beogradske akademije može se pobliže vidjeti iz njezina Godišnjaka, XXXI. god. 1922. Akademija je konstatirala, da je arhivsko pitanje vodjeno »bez ikakova plana, bez sistema i bez tačno odredjena plana«. Spominje se, koje su se razne oblasti interesirale za ovo pitanje, kao Ministarstvo Inostranih Dijela, Ministarstvo Prosvjete, Akademija, Sveučilište i t. d. »Još veću rascepkanost celome poslu oko pitanja Arhiva davale su razan i nejednak obim interesa i znanja pojedinih izaslanika, prema plemenu, mestu i ličnom radu njihovu«. Idući za tijem, da se »pitanje o arhivima sistematski povede i da se rad oko toga organizuje«, zaključilo se: 1. Da se potraži rješenje Ministarskog Savjeta, po kome će se organizacija rada na rješenju pitanja o Arhivima povjeriti Akademiji, osim diplomatske akcije, koju će voditi Ministarstvo Inostranih Dijela. 2. Zatražiti, da joj se ustupe svi spisi, koji se bave pitanjima 0 arhivima, od Ministarstva Inostranih Dijela, od Ministarstva Prosvjete i od Odsjeka za izvršenje ugovora. 3. Sve te spise dati na proučavanje jednom posebnom odboru, koji će na osnovi toga izraditi plan o sistematskom radu za rješenje i likvidaciju toga pitanja. 4. Zatražiti od Ministarskog Savjeta kredit od 100.000 dinara za rad na rješenju arhivskog pitanja. 5. Odrediti ličnosti, koje mogu doći u obzir pri ovome radu i pozvati Akademiju u Zagrebu 1 Muzeje u Ljubljani, Sarajevu i Splitu da to isto učine. 6. Početi sastavljati sistematski spisak svih arhivalija i muzealnih stvari, za koje smatra da ih ima dobiti naša država i pozvati Akademiju u Zagrebu te muzeje u Ljubljani, Sarajevu i Splitu, da i oni sastave spiskove. (Godišnjak XXXI. str. 51—54). I ako se beogradskoj akademiji ima izraziti potpuno priznanje za njezin trud i nastojanje i istaknuti, da je i njezina zasluga, što se kod nas učinilo i ono malo na arhivskom medjudržavnom području, što je do sada učinjeno, ipak se arhivistička načela ne mogu saglasiti s njezinim stanovištem. Kad je akademija isticala u prvom redu važnost naučnog pisanog materijala a skoro sasvijem prešla preko administrativnog, onda je počinila pogrješku već u tom smislu, što je zaboravila na potrebu dopunjavanja arhiva. Arhivi se, kako arhivistika dobro zna, postepeno potpunjuju materijalom,
