VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)
Strana - 92
podrtina u vis diže. Tu leži taj kralj devetdeset i devet sežanja pod zemljom. Onaj, koji ga je ubio, bio je, kaže narod, biskup, i dobi od pape najljepši krst. Pri svojoj smrti naredi taj biskup, da se rečeni krst takodjer zakopa u kulu, da kralj Pasoglav, bojeći se krsta, već nikad ne ustane iz groba". Ovu istu priču upotrebio je V. Vežić za svoju baladu „Kralj Pasoglav", koju je god. 1869. zajedno s historijskim komentarom u „Viencu" (br. 9., str. 177—180.) objelodanio. Tim povodom priopćio je malo zatim B. Modrinac u istom tečaju „Vienca" (br. 18., str. 335—336. člančić „0 kralju Pasoglavu", dodavši još stihove: „U Atila kralja Pasja glava, Ljudski trup, Kozje noge". I po drugim krajevima hrvatske zemlje imade tragova tradiciji o pasoglavcima i njihovu kralju Pasoglavu. Tako piše M. Sabljar u svom djelu „Mjestopisni rječnik kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije" na str. 539. : Na Jdblanovom polju izmedju Virja, Gjurgjevca i Šemovca . . . stoje dva okrugla brežuljka, jedan nazvan Careva glavica, o kojih se priča, da su tu zatrpana trupla pobijenih na istom polju pasoglava (Mongola i Tatara) i njihovoga cara, što se slaže s govorom modruškoga biskupa Šimuna Kožičić - Benje, držanim g. 1516." Ako potonja bilješka možda i ne stoji, ipak nema sumnje, da su ne samo Hrvati, nego i drugi narodi Tatare zvali pasoglavcima ili psima 98 ). Još god. 1352., kad je već davno minula pogibao za Ugarsku i Hrvatsku od Tatara, piše Nicolaus de Zyrma, comes de Zounuk, nekomu Petru, kaštelanu od Šašvara: „Noveritis, quod illustris rex et dominus noster mandat gentes levare contra canes Tataros penes dominum woyvodam ; ergo ad decimum quintum diem . . .""). Zanimljivo je još, što pučka tradicija govori, da je kralj Pasoglav zakopan u Većkoj kuli, u najdivljem kraju planine Velebita. Ta Većka kula nesumnjivo je sredovječni „Castrum Vegae", koji je oko god. 1531. pripadao knezu Ivanu Karloviću. A „Castrum Vegae", je opet stajao na mjestu starorimske naseobine Vegia (Vegium). Većkoj kuli na jugu uzdizao se je takodjer na Velebitu „Castrum Racich", koji je god. 1497. pripadao plemenitomu mužu Ivanu Račiću (Ivan Račić, ki ima svoj grad). Ali taj Račić jamačno nije izvodio lozu od Raka, jer se zove takodjer i „Radčić", a bio je član ličkoga plemena Mogorovića. 100 ) Osvrnuti se treba još na jedan podatak u narraciji darovnice za Kresa i drugove. Tu se naime čita: „tres . . . iuvenes, Kres videlicet, Cupissa nec non Raak vocati, de Sirimio oriundi". To se opetuje i u 98 ) Kukuljević, Borba Hrvatah i t. d., str. 50., nota 160. i 161. ") Fejer G., Codex diplom. regni Hungariae, IX/2, str. 206. 10 °) Klaić, Gradja za topografiju licko-krbavske županije, Vjesnik hrv. ark. društva, VI. 1902. str. 6—7.
