VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)
Strana - 85
85 je doba ispunjeno gotovo dnevnim borbama s Turcima, koje su podizale junački duh u narodu. A uz junački duh razigrala se je i bujna mašta njegova, pa je pričom i pjesmom slavio junačka djela svojih sinova. Već sama katastrofa na Krbavskom polju dala je pobude narodnoj priči i pjesmi. Kad čitamo pričanje fratra Tomašića o tom boju, naročito o oštrom sukobu izmedju bana Derenčina i kneza Frankapana u predvečerje pred bojem, kao da čujemo guslara pjevati pjesmu o posljednjoj večeri cara Lazara u oči boja na Kosovu. A znademo i to, da je brzo iza samoga dogadjaja nikla pjesma o pogibiji Derenčina bana i njegova sina. Podjedno se je narod sve usred borbe s Turcima stao sjećati i drugih teških dana, kad se je morao boriti za svoj opstanak. Tako je oživila uspomena na križare i njihov prolaz kroz Hrvatsku na koncu XI. stoljeća, kao i na provalu Tatara u prvoj polovici XIII. stoljeća. Jedno i drugo zabilježio je Tomašić takodjer u svojoj kronici; na prvo opominje njegovo pričanje o smrti Dimitrije Zvonimira, a na drugo njegovo kazivanje o porazu Tatara na Jelenskom polju, koje se je po tom porazu prozvalo Grobničkim poljem. Ali ne samo skromni fratar Tomašić, nego i slavni modruški biskup Šimun Kožičić Begna naviještao je na crkvenom saboru (Koncilu) lateranskom u Rimu god. 1516. junačka djela Hrvata u nekadanjoj borbi s Tatarima, dozivajući čitav kršćanski svijet u pomoć Hrvatskoj, da odoli strašnoj najezdi Osmanlija. U isti mah, kad je priča i pjesma slavila podvige čitavoga naroda, stala su i pojedina plemena i porodice iznositi predaje o svojim predjima. Knezovi Frankapani i knezovi krbavski Kurjakovići od plemena Gusića iznosili su tradicije o svojim djedovima, a za njima nijesu htjeli da zaostanu ni manji plemići. Pa tako je i u plemenu Kreščića ponovo se osvježila tradicija na Kresa, Kupišu i Raka, koje je smatralo začetnicima svoga plemena, svojih povlastica i svoga imanja, što ga je tada držalo, i za koje je krv svoju prolijevalo. U ovoj dakle duševnoj atmosferi, prepunjenoj uzbudjenjem i trzavicama, živio je preradjivač darovnica i potvrdnica za plemensku općinu Kreščića. Pa tako nije čudo, da je u svoju preradbu uklopio predaje, koje je negdje slušao, i koje su plemenu davale pobude za dalju ustrajnost u teškoj borbi za opstanak. A kako je preradjivač bio jamačno pop, koji je dobro poznavao sveto pismo, nije čudo, da je pučku tradiciju začinio slogom i prispodobama svetoga pisma. Prelazeći dakle na potanku analizu darovnice kralja Bele IV. za Kresa i drugove, konstatovatl nam je najprije, da se u njoj, naročito u onom dijelu, koji zovemo narratio (u kojoj se govori o povodu darovnice) ogleda u jednu ruku pučka predaja, a u drugu sveto pismo i njegov slog. Kad bi se iz te naracije ispustilo sve, što opominje na
