VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)

Strana - 36

da budu na jednoj strani bizantinske isprave

1

), ali na drugoj i one talijanske, u kojima su se razne formule proklinjanja razvile pod crkvenim uplivom. Tragovi ovih formula nalaze se već u benéventanskim preceptima osmog stoljeća

2

). Kakve kazne u novcu ne poznaju naše kneževske isprave kao ni isprave engleskih kraljeva desetog stoljeća

3

). Hrvatske kneževske isprave, kao ni isprave langobardskih knezova i kraljeva u početku, nemaju koroboracije, a nalog, da se stvorena odluka dokumentira, našao je, kako je već spomenuto, drugdje svoje mjesto

4

). Hrvatske kneževske isprave otvaraju historiju ne samo hrvatskih, nego i južnoslovenskih isprava uopće. Daljnje razmatranje ima da pokaže, što je u javnom, a naročito u pravnom životu, ostalo od onoga, čemu su one položile prvi temelj, što je nestalo, što se izmijenilo i što je nova pridošlo. 2. Isprava kralja Petra Krešimira za samostan sv. Ivana Evandjelista u Rogovu. Drugu seriju javnih isprava iz dobe narodne dinastije tvore kraljevske isprave. Ovu otvara kralj Petar Krešimir (1058—1074.), koji je od svih hrvatskih vladara izdao najveći broj isprava, i to baš jednom, koja nam se sačuvala u originalu. Original ove isprave, izdane početkom god. 1060. u korist samostana sv. Ivana Evandjeliste u Rogovu blizu Biograda

5

), čuva se u vladinom arhivu u Zadru. Osim originala postoji i prijepis na str. 45. kopialne knjige rogovske opatije, poznate pod imenom Policorion

6

). Ali ova isprava postoji u dva sastavka, u kraćem, koji nam je sačuvan u spomenutom originalu i prijepisu, i u dužem, koji nam je poznat iz Policoriona i iz dva prijepisa, prvog iz god. 1324., a drugog iz god. 1325. Prema tome sama tradicija ove isprave daje dovoljno pobude, da bude razmatrana i sa paleografskog i diplomatičkog gledišta. Paleografsko ćemo razmatranje ostavit za poglavlje „Originali iz dobe narodne dinastije", a prije nego što predjemo i na diplomatičku, spomenut ćemo sa par riječi tradiciju i ostalih isprava kralja Petra Krešimira i glavnu literaturu o njima, jer će poslije isprave za samostan sv. Ivana doć na red druge. *) Sufflay, Die dalmatinische Privaturkunde str, 66.-69. 2) Erben, str. 361. 8

) Bresslau, Internationale Beziehungen, str. 46. *) Za ostale momente, koji nam ovdje ne trebaju, vidi: Rački, Hrv. dvor. kancelarija, str. 16., 21. i dalje. 5

) Jelić, Povjesno-topografske crtice o Biogradskom Primorju. Vjesnik hrv. arheološkog društva, N. S. III. str. 33—126. 6

) Rački, Istraživanja u pismarah i knjjžnicah dalmatinskih. Rad 26. str. 160—164. Ljubić, Libellus Policorion qui Topicus vocatur. Starine 23. str. 154—243.