VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)

Strana - 205

poima. Ništa ne priječi, da se Schiaparellijeve reprodukcije u nekim slučajevima mogu drugčije i poimati i tumačiti, nego kako on to čini. Poslije sasvijem detaljnog tumačenja pojedinih pojava daje nam auktor mnogo novih pogleda i sudova na samo pismo u cjelini. On ističe postepen napredak u razvoju latinskog pisma (str. 111 —112.), mješavinu oblika u minuskulnoj kurzivi (str. 115.), završetak majuskulne kurzive u minuskulnu (str. 118.) te tvrdi, da se prelaz majuskule u minuskulu zbio u doba cvata latinske književnosti (str. 123.). Schiaparelli otkriva mnogo bolje od svojih predhodnika veze izmedju grčkog i latinskog pisma (str. 123,), usporedjuje ligature u majuskuli s onima u kurzivnoj minuskuli (str. 128.), onda opet usporedjuje kurzivnu minuskulu u knjigama s onom u poslovnim sastavcima i konstatuje, da je miniskulna kurziva izvor nacijonalnih pisama (str. 129) a za uncialu kaže, da je miješano pismo. Svojim dubokim prodiranjem u predmet i kritičkim procijenjivanjem skoro Čitave paleografske literature uspio je Schiaparelli, da ukaže nov smjer naziranju mnogih paleografskih pitanja, da jednom mnijenju dade prednost nad drugim i da, ako ne direktno a to barem indirektno, dade, obzirom na latinsko pismo rimske dobi, neku temeljitu podlogu komparativnoj paleografiji, koja u cjelini ima tek da bude napisana. Knjiga je izašla kao prvi broj serije „Auxilia ad res italicas medü aevi exquirendas in usum scholarum instructa et collecta", koja ima da pomogne obuci na talijanskim školama na području historijskih pomoćnih znanosti, historije i filologije. Budu li i druge knjige stajale na istoj visini, na kojoj stoji i ova, moć će da veoma dobro posluže znanosti ne samo u Italiji nego i u drugim zemljama, a nama naročito. Josip Nagy. Prof. Nicola Baroneo, Paleografia latina, Diplomatica e Nozioni di scienze ausiliarie. Treće izdanje. Napoli 1923. K tome: Atlante di facsimili riprodotti in fotoincisione. Poznata Bresslauova knjiga Handbuch der Urkundenlehre für Deutschland und Italien, koja je god. 1889. izašla u prvom izdanju, bijaše jedan od prvih pokušaja, da se dade cjelokupan pregled nauke o ispravama i da se pokaže stepen, do kojeg bijaše dospjela ova nauka. Pet godina kasnije (1894.) izdao je A. Giry svoj poznati Manuel de diplomatique. Giry se rnnogo više držao tradicije francuske diplomatske nauke nego Bresslau njemačke. Ove dvije knjige bijahu doskora procijenjene kao dva djela prvoga reda i dale su povoda jednoj posebnoj studiji o napretku diplomatike. To je Rosenmundova studija Fortschritte der Diplomatik seit Mabillon (München 1897). U Italiji se paleografsko - diplomatički rad u glavnome kretao onim smjerom, koji bijaše ukazao zaslužni fiorentinski naučenjak Cesare Paoli (umro god. 1902.), pa, kao što i spomenuta Schiaparellijeva knjiga, tako i ova Baroneova nije zapravo ništa drugo nego nastavak njegova rada, i to ne samo teoretskoga nego i praktičnoga. Ne smije se nikada zaboraviti, da kod paleografije i diplomatike naučnu direktivu daje u prvom redu praksa i da samo ondje može da bude lijepih plodova na njihovom polju, gdje arhivi, a uz njih i drugi zavodi, davaju ne samo pobudu nego i iznose postepeno novog materijala, koji treba da bude podvrgnut obradjivanju. Napokon je glavno, da se nikada ne puste s vida internacijonalni napredak ovih nauka, jer one imadu na sebi sva obilježja internacijonalizma. Baroneov udžbenik ili možda čak i priručnik, koji na samih 346 stranica ovog trećeg izdanja obuhvaća latinsku paleografiju, diplomatiku, kronologiju, sfragistiku, sigilografiju, numismatiku i ponderologiju, odaje vrlo jasno, da je auktoru mnogo stalo do praktičnih razloga, pa radi toga spaja u jednu cjelinu više nauka, kako se dan danas više i ne čini. U poznatom Meisterovom Grundrissu der Geschichtswissenschaft ima svaka od ovih disciplina svoga obradjivača. Dan danas mi nemamo isti pojam o tako zvanim historijskim pomoćnim znanostima, kakav su imali ljudi pred jedno pe-