VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)
Strana - 189
189 čin dalekoga dosega, opravdan okolnostima, u kojima se hrv. država našla". Hrvati da su tim spasli svoju državu od nutrnjega meteža i vanjske pogibli, a uz to su dobili Dalmaciju. A jer je prema tome Zvonimir imao zahvaliti svoju krunu i jedinstvo hrvat, države papi i njegovoj stranci, nije čudo, da se dao pod njegovo vrhovništvo i njegovu zaštitu, i da mu je prisegao vjernost. To u ono doba nije bilo ništa neobično ni ponizujuće. To je isto učinio (1066.) i engleski kralj Vilim I. usvojitelj, a u jednakom su odnošaju prema papi bili i drugi onodobni vladari, kao češki Vratislav II., ugarski Gejza I., poljski Boleslav II. Smioni, danski Sven i kijevski Izjaslav. 33 ) Svi ovi primjeri potvrđuju, da se u listopadu g. 1076. nije u Solinu ništa neobično dogodilo. Općenite one obveze, navedene u Zvonimirevoj krunidbenoj zavjernici, tiču se svakoga kršćanskoga vladara, koji je priznavao opće sredovječne pojmove o božjoj državi na zemlji. Sam Zvonimir, pišući se u javnim ispravama „dei gratia rex", nije priznavao drugoga prava, osim božjega, za vrelo svoje kraljevske vlasti. Nezavisnost dakle države i samostalnost^krune nisu time trpili, što je Zvonimir prisegao vjernost papi kao glavi svih kršćanskih vladara. 34 ) Prema svemu razloženomu moramo dakle zaključiti, da postupak hrv. vladara u pitanju slavenske liturgije i hrv. narodne crkve nije bio na štetu hrvat, narodnih i državnih interesa, nego nasuprot da bi ih inako vladanje njihovo veoma ugrozilo bilo, kako nam jasno pokazuje katastrofa kralja Slavca, koji je tim drugim putem udario bio. Opreka dakle između latinske i hrvatske narodne crkve, iako je katkada dovela do nemilih nutrnjih sporova, nije ipak smetala hrv. državu, da se za mudrih i dalekovidnih vladara podigne do velike moći i ugleda, pa ju po tome ne možemo*, ubrojiti među uzroke tako nagloga pada hrvat, narodnoga kraljevstva, kako uzimlje Šišić. Napokon navodi ovaj (o. c. I, 383.) još jedan treći uzrok tomu padu, koji je u uskom savezu s drugim, naime težnju hrvatskih vladara, da šaku Romana u dalmatinskim gradovima trajno pridruže svojoj državi. Toj „chimeri u da su oni žrtvovali životni interes svoga naroda, jer su vrhovnu crkvenu vlast prepustili latinskim biskupima, koji su time dobili pristup na hrvatski dvor i pogubno utjecali na državnu politiku ; cilja svoga ipak da nisu postigli, naime da bi se dalmatinski 8S ) Šišić (o. c. I, 269.) navodi još donjoitalske Normane, njemačke protukraljeve Provence, a dodaje, da?je papa slične zahtjeve stavljao još na Spaniju, Sasku, dijelove srednje Italije i na Francesku. u )' I sam Šišić (o. c. I, 292—3.) veli, da Zvonimir svojom zavjerom papi nije postao papinskim vazalom, kao n. pr. Robert Guiscard ; on se samo prilagodio papinskoj nauci o odnošaju svjetovnih vladara prema papi. On se dakle samo u duhovnom ili crkvenom pogledu obvezao, da će biti poslušan sin sv. Petra, a da time nije hrv. državu doveo u odvisnost od pape.
