VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)
Strana - 185
185 prvoj, koja da je slična vječnoj svjetlosti sunca. Pa kao što sunce daje svjetlo mjesecu, tako da i apostolska stolica daje vlast kraljevskoj časti, koja joj po tome mora biti podložna. Koji se svjetovni vladar ustručavao priznati tu teoriju i opirao se papinskoi vlasti, na toga se oborila moćna ruka papina, obasula njega i njegovu državu crkvenim kaznama, i digla sebi odane vladare i knezove na njih, dok ih nije smrvila. Poznata nam je ona orijaška borba najmoćnije tadašnje države, rimsko - njemačkoga carstva, protiv ove papinske premoći, u kojoj je cara Henrika IV. stigla tužna sudbina, a njegov narod i državu stotinu muka i nevolja. A takva je sudbina čekala i Hrvatsku i njezina vladara* ako bi se bio usprotivio papinskim nazorima i odredbama. Pape su kao posljedak ove teokracije na svijetu tražili i jedinstvo crkveno, koje se imalo očitovati i u jednom crkvenom jeziku, latinskom, pa su zato tako oštro istupali protiv toga, da se kakvi narodni jezik pripusti u crkvu kao liturgički, dakle i protiv slavenskoga jezika. Isprva su ga donekle dopuštali, da njime predobe slavenske narode za kršćanstvo, ali kad su to postigli, onda su ga zabranili. Uzalud je bio svaki otpor. Hrvatski narod i njegov vladar Slavac kušali su jednom odlučno, da obrane svoj narodni crkveni jezik, ali je taj pokus brzo i jadno svršio, kako znamo ; papa je poslao na njih Normane, koji su kralja srušili i zasužnjili a Dalmaciju osvojili, tako da je hrvat, narod, ako se htio spasti od dalnjih nevolja i možda propasti, morao udovoljiti željama papinim, i izabrati sebi takova vladara (Zvonimira), koji se pokorio odredbama papinim glede crkvenoga jezika i glede svoga podređenja pod vrhovnu vlast papinu. Jednaka sudbina bila bi jamačno stigla "i druge hrvat, vladare (Tomislava, Držislava, Krešimira IV. i Zvonimira), da su se opirali papama i onim idejama, koje su oni zastupali. Nasuprot time, što su se prilagodili tadašnjim prilikama i s papama se dobro slagali, oni su samo unapredili interese svoje države i hrvatskoga naroda. Tako veli sam Šišić (o. c. str. 129.), da se posredovanjem pape Ivana X. odrekao carigradski patrijarh crkvene jutisdikcije nad dalmatinskim?primorskim gradovima i otocima, a bizant. car Roman Lekapen da ih je predao pod zaštitu kralja Tomislava, kojemu je ovaj tom prigodom podijelio naslov prokonzula, a on sam sebi nadjenuo naslov kralja. Ovom predajom Dalmacije da je bizant. carstvo privuklo Hrvate na svoju stranu, da se lakše obrani od pogibeljnoga svoga dušmanina Simeona, bugarskoga cara. To je doista bilo u interesu bizant. carstva, kako veli Šišić, ali je Tomislav ovim savezom s bizant. carstvom unapredio i hrvatske interese. I hrvatskoj državi prijetila je isto tako pogibao od Simeonai osobito otkada je Hrvatskoj susjedna država Srbija došla bila pod bugarsko vrhovništvo, pa je zato interes hrv. države tražio, da se ona savezom sa bizant. carstvom osigura odjprijeteće pogibli od strane
