VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)
Strana - 181
181 Da je Slavonija ostala u rukama Hrvata (i po tome da se ugovor sklapao na Dravi), može se zaključiti i otuda, što se u Kolomanovoj povelji (i po njoj u apendikuli) veli, da su hrv. plemići dužni kralju služiti sa 10 oružanih ljudi do Drave na svoj trošak, a preko nje na kraljev, jer da je inače, bio bi se valjda Gvozd označio međom između obih država. Neosnovanost svoje tvrdnje uvidio je i sam Šišić, jer se u novijem svojem djelu („Gesch. d. Kr." I, 368—9.) o tom ovako izrazuje : „Wenn eine spätere Aufzeichnung, die jedoch zweifellos auf ältere Quellen zurückgeht, zu berichten weiss, König Koloman sei bereits beim Dravaufer auf bewaffnete und kampfbereite Kroatenscharen gestossen, so braucht das durchaus nicht auf barer Erfindung zu beruhen, da es keineswegs ausgeschlossen ist, dass die Kroaten unmittelbar vor 1102 einen Aufstand erregt und der ungarischen Herrschaft nicht nur jenseits, sondern auch diesseits des Gvozd bis zur Drava ein Ende bereitet haben". On dakle sada drži, da vijest ovoga staroga zapisa o susretaju Hrvata i Kolomana na Dravi ne- mora biti izmišljena, jer da nije isključeno, da su se Hrvati prije g. 1102. pobunili i sve do Drave ugarskoga se gospodstva oslobodili. 23 ) 5. Kako već spomenusmo, Koloman se g. 1102. ponovno digao s vojskom na Hrvatsku, ne bi li ju dobio pod svoju vlast. No na Dravi ga dočekaše Hrvati sa svojom vojskom, pripravni da mu se opru. To sklonu Kolomana, da pokuša mirnim putem postići svoju svrhu, pa zato posla k njima svoje poslanike, da ih pozove, neka bi se s njime s dobra nagodili. Ovi posavjetovavši se prihvatiše njegovu ponudu i otpremiše u to ime k njemu 12 plemića od 12 hrv. plemena; ovi na to sklopiše s kraljem ovaj ugovor: spomenuti plemići zadržat će sve svoje posjede sa svojim ljudima i uživati ih mirno, ne će kralju plaćati poreza, a služit će mu u slučaju neprijateljske navale svaki sa 10 oklopnika do Drave o svom trošku, a preko nje na trošak kraljev. Ovo doznajemo iz one već spomenute Tomine apendikule (ili memoriala). Madžarski historičari (Horvât, Pauler, Karâcsonyi i dr.) zabaVitezović), a oni navodi, da je Sigindun bio Kolomanu mio i da je on posredovao mir, da su samo dokaz, da je Slavonija bila mirna (da se nije pobunila i otpala od Ugarske). No ta tvrdnja ne će stajati. Zar nije moguće, da je Sigindun za ustanka Hrvata (god. 1099.) morao bježati iz zemlje (kao ugarski pristaša) i sada se g. 1102. vratio s kraljem Kolomanom u Hrvatsku i posredovao mir, kako to i sam Šišić („Gesch. d. Kr." I, 369. bilj. 1.) veli. Međutim u ovom novijem svojem djelu (o. c. I, 370. bilj. 2.) drži sad Šišić, da je ovaj stari rukopis neka nevjerodostojna krparija Pavla Rittera-Vitezovića (f 1713.), a u arhivu grofova Zrinskih da nije bilo nikakve povelje Mrmonji Subiću. 23 ) No već malo niže (o. c. str. 373. u bilj. 2. k str. 370.) opet Šišić * donekle mijenja ovo svoje mnijenje, veleći, da ova vijest staroga zapisa ne mora biti izmišljena, ali da se ne da kontrolirati drugim izvorima, pa zato da se o njoj može i podvojiti (auch angezweifelt werden könnte), naime da li je istinita. — Međutim i jedan noviji madžarski povjesničar, dr. Kövdry Lâszl'ô („Magyarorszag törtenete" Budapest 1907. str. Ill —2) uzimlje (po Šišiću), da se Koloman g. 1102. sastao s Hrvatima na Dravi.
