VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)

Strana - 179

119 ili svibnju 1097.) Koloman i dopro do Petrove gore, gdje je potukao i pogubio hrv. kralja Petra, a njegovu zemlju sve do mora osvojio. Budući da Koloman nije htio osvojenu zemlju vratiti Almu, nego ju zadržao za sebe, dođe (u drugoj poli g. 1097. ili u prvoj poli g. 1098.) pače između braće do rata, koji se ipak posredovanjem nekih velikaša mirno svršio.

17

) Međutim se ni Koloman nije dugo održao u Hrvatskoj. Kad je on na ruskoj vojni bio ametom potučen (kod Przemysla početkom svibnja 1099.

l8

), potaknu to opet Hrvate na bunu i oni se oslobodiše vlasti Kolomanove. Izravnih vijesti o ovom događaju nemamo, ali da se Hrvatska ponovno sve do Drave oslobodila, zaključuje se po tome, što se Koloman, kad je g. 1102. ponovno išao na Hrvate, sastao i nagodio s Hrvatima na Dravi, kako to tvrdi poznata apendikula Tomine povijesti. Da se Slavonija opet oslobodila Ugarske, sude ne samo hrvatski povjesničari (n. pr. Tkalčić 1. c. i Ljubić 1. c.)

19

), nego i mnogi madžarski historičari (Timon, Pray, Gebhardi, Katona, Engel i Fessler-Klein).

20

) Međutim Šišić nije istoga mnijenja. On veli (u „Prir." 1, 461.) o tom ovako: „Nije nipošto nevjerojatno, da se poslije ruskoga rata Kolomanova i nekako u doba prolaza krstaša Hrvati i po treći put pobuniše protiv ugarske vlade. Tko im je onda bio vođa, da li opet kaki kralj ili ban, inače nam nepoznatih imena, svega toga, dašto, ne 17

) „Priručnik" I, 372, 375, 394 si., 424—8 i 440. — „Gesch. d. Kr." I, 353 do 354 i 363. lfl

) „Priručnik

11 I, 428—433. 19

) Rački (o. c. u „Radu" XXX. 113 i 130), Smičiklas (o. c. I, 261—4) i Klaić (o. c. I, 125—7.) uzimlju, da je Slavonija (do Drave) ostala u rukama Hrvata već iza odlaska Almo va iz nje, pa sve do g. 1102., kad su se Hrvati na Dravi nagodili s Kolomanom. Vojna pako Kolomanova na Hrvatsku i pogibija kralja Petra na Gvozdu da nije bila g. 1097., nego istom g. 1102. iza nagodbe Hrvata s Kolomanom na Dravi. 20

) V. „Priručnik" I, 411—422. — Biidinger (o. c. str. 128. bilj. 2.) tvrdi međutim, da se ne može misliti na ustanak Hrvata iza propasti kralja Petra, pozivajući se pri tome na ispravu kod Tome Arciđakona (t. j. na onu apendikulu), jer da to brani njezin sadržaj, koji ništa nezna o kakovom zaposjednuću Hrvatske po Kolomanovim četama prije one nagodbe Kolomanove s Hrvatima, nego ona iza Kolomanova nastupa na prijestol pripovijeda: „et quia strenuitate vigebat, proposuit totam Croatiam usque ad mare Dalmaticum sub suo dominio subjugare. Venit cum suo exercitu usque ad fluvium Drave. Croates vero etc." Međutim apendikula nije isprava, kako uzimlje Biidinger, nego neki zapis iz početka XIV. stolj. (kako ćemo još vidjeti, srv. Šišić „Priručnik" I, 464), a navedene riječi uzete su gotovo doslovno iz Tome Arciđakona (kako se vidi kod ŠiŠića o. c. str. 516.). Što pako Toma ne spominje vojnoga pohoda Kolomanova prije one njegove nagodbe s Hrvatima, ne dokazuje, da njega nije bilo, nego dokazuje samo slabu upućenost Tominu

; taj je pohod inače zajamčen, naročito viješću Gaufreda Malatere („Historia Sicula" lib. IV. cap. XXV. kod Šišića „Priručnik" I, 404—5.), da je ugarska vojska pod zapovijedi Vinkurija (Merkurija), župana erdeljskoga Biograda, dočekala Kolomanovu zaručnicu Buzilu u Albi (Biogradu na moru), koja „iuris regis Ungarorum est". (Srv. o ovom vojnom pohodu Šišića o. c. str. 370—408.).